PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
U nastavku feljtona predstavićemo konkretne ostatke nekih hrišćanskih i opštenarodnih tradicija kod muslimana u Srednjem Polimlju, Bihoru i na Sjeničko-pešterskoj visoravni, mada se ti ostaci hrišćanskih tradicija kod muslimana ne ograničavaju samo na pomenute prostore. Oni su u tim krajevima samo nešto jače izraženi i sačuvani.
BOŽIĆ. Doskora je i na ovim prostorima Božić bio opštenarodni praznik, jer su ga praznovali i muslimani, svaki na svoj način, ali su im bili zajednički „agrarni mađijski običaji”. Još u davno predhrišćansko doba, paljene su vatre i najvjerovatnije je taj običaj prihvaćen i u hrišćanstvu u obliku paljenja badnjaka. To je uvijek bilo povezano sa plodnošću, jer se vjerovalo da će vjernik imati onoliko teladi, jarića, prasića i jagnjadi koliko se iz badnjaka istjera iskri. Ni hrišćanska crkva, a ni kasnije islam, odnosno islamska vjerska zajednica, nijesu mogli da ne uvaže ukorijenjeno narodno vjerovanje, koje je i inače bilo veoma rašireno u cijeloj Evropi.
U Polimlju i na Pešterskoj visoravni, kao i u Koritima (Bijelo Polje), za Božić su kuvani kukuruz, pšenica, ječam... Pravljena je i jedna vrsta kolača od pšeničnog brašna. Taj običaj je kod muslimana već skoro nestao, ali ga ipak neki stariji ljudi, pogotovo žene, još uvijek obilježavaju, mada je to veoma diskretno (područje Kladnice, Trijebina, Bara kod Sjenice, Korita, Bistrice kod Bijelog Polja). Neki stariji muslimani su na autorovo pitanje zašto to rade kada Kuran to ne propisuje odgovarali: „Isus Hristos je i naš, jer je i on božiji poslanik Isa pejgamber.” To zaista i stoji u islamskoj nauci i tradiciji.
Božić i dalje ima svoje mjesto u narodnom kalendaru, pogotovo u ruralnim sredinama (zemljoradnici i stočari). I muslimani, kao i pravoslavni, često kažu „za Božić” ili „od Božića”, kao i „do Božića”, kada se radi o nekim vremenskim artikulacijama, datumima, nekim vremenskim približnim orijentacijama.
U kladničkim, korićanskim, bistričkim, trijebinskim i bihorskim selima, pa i u nekim pešterskim selima, uoči Božića se kuvao pasulj sa suvim mesom i nešto od žita, tj. kuvalo se samo ono što obavezno „nagrezne”, zapravo naraste prilikom kuvanja. Taj običaj se do danas sačuvao samo kod nekih veoma starih familija kao kod porodice Zade Papić u sjeničkom selu Papiće. U kućama Rebronja u bihorskom selu Goduši doskoro se ujutro na Božić rano mijesio hljeb, odnosno pogača. Svi članovi porodice morali su da pojedu po parče te pogače u kojoj je na sredini bila jedan omanja rupa.
SAVINDAN. Na Savindan, dan Sv. Save, 27. januara, u nekim muslimanskim kućama se još i danas pravi neka vrsta kolača ili pite koja se zove masenica. To je veoma ukusna i jaka hrana. Masenica se pravi tako što se pomiješaju pšenično brašno i kuvano mlijeko (varenika). Tom se dodaju jaja i malo soli. To se zatim dobro izmiješa (umuti) i tako se dobija jedna masa slična masi za palačinke. Ta se tako dobro izmiješana masa saspe u tepsiju i ispeče se. Kada bude dovoljno pečena, izvadi se iz pećnice i razdrobi (usitni), pa se poslije toga zalije rastopljenim sirom u maslu ili izmećaju, a može i u kiselom mlijeku, odnosno pavlaci. To jelo je veoma ukusno i kalorično. Starije žene za to kažu: „Treba na Savicu jesti masenicu.”
USKRS. Sve do osamdesetih godina 20. vijeka, i u muslimanskim kućama su se kuvala i šarala jaja. To je bilo posebno dječje zadovoljstvo. Kod muslimana se sada ovaj veliki hrišćanski praznik ne obilježava posebno. Međutim, karakteristično je to da malo koji musliman, a posebno djeca, neće svog pobratima, kuma, prijatelja, komšiju ili samo poznanika pravoslavca upitati na taj dan „šta je sa jajima”, ili, ako je od nekog tog dana dobio išarana jaja, što neće reći „kako si ih lijepo išarao”, „čime si ih išarao”, „ko ti je to uradio”, „hoćemo li da tucamo jaja”, „donesi koje jaje” i sl. Ipak, kako-tako se stavi do znanja da se poštuje Uskrs, veliki blagdan pravoslavnih hrišćana i da ga muslimani nijesu zaboravili.
MLADENAC. Na taj dan 22. marta, tj. na dan 40 mučenika Sevastijskih-Mladenci, muslimani doskoro nijesu htejli da rade ništa. Posebno su u tome bile tvrdokorne žene, a starije čak i do današnjih dana. Naročito će se izbjegavati neki rad sa šiljatim i oštrim predmetima, opravdavajući to strahom da im „ne strada stoka”. Prema shvatanju starijih žena, ako se na taj dan radi sa oštrim nožem, „vuci će poklati ovce”, a ako se radi sa nečim šiljatim ili iglom, „zmija će da peči (ujede) nekog iz kuće”.
(NASTAVIĆE SE)