Piše: Budo SIMONOVIĆ
Obigravajući oko ključnog pitanja kao mačka oko vruće kaše, da li je zaista, kako on tvrdi, partizanka Ljubica Purić sa Zlatara ubila brata četnika, „iščupala mu srce i zaigrala kolo”, pop Velibor Džomić prebacuje loptu u „drugo dvorište” i tvrdi kako pokušavam nekoga da uvjerim da je „normalno, moralno i čovječno” žrtvovati brata u ime zemaljske ideologije, odnosno da je još „normalnije, moralnije i čovječnije” kad se to čini „u ime Tita i partije, Lenjina i sovjetskog komunizma”.
Naravno – a iz mog feljtona je to jasno kao dan – to je nova neistina i podmetačina popa Velibora Džomića, čiji je vrhunac, „crni biser”, to što me proglasio za pobornika i istomišljenika ideologije ISIL-a, odnosno da se ja novinarski, perom, bavim „promocijom bližnježrtvovanja”, a borci ISIL-a na praktičan način.
Valjda da se čitaoci ne bi čudili i slučajno posumnjali u njegovo „priloge za biografiju Buda Simonovića”, Džomić sve „podupire” tvrdnjom da sam ja decenijama javno djelovao kao titoista, „titoistički novinar i ostrašćeni partijski propagandista”, „pristalica propale, krvave ideologije” i onih kojima sam „decenijama poslušnički služio...”
Znaju i čitaoci „Dana” i toliki drugi do kojih je za minulih pola vijeka, na ovaj ili onaj način, doprlo na desetine hiljada mojih tekstova, zapisa, reportaža, feljtona i komentara, televizijskih i radio emisija, mojih sedamnaest objavljenih knjiga, sve ono što sam, usmeno ili u pisanoj formi, do sada izlagao sudu javnosti, da sam bio i ostao vjernik komunizma, i to onog čistog, izvornog, koji se svojom plemenitošću ni u čemu ne razlikuje ni od najčistijih polazišta hrišćanstva ili bilo koje druge vjere ili religije; da mi je strano sve što je vremenom prezuveno, izvitopereno i zloupotrebljeno, a posebno svi zločini koji su počinjeni, jednako i u ime petokrake kao i u ime krsta, polumjeseca ili Davidove zvijezde. Da su za mene, što bi rekao premudri hadži Radovan Bećirović Trebješki, svi ljudi na svijetu braća, da je to vjera prava i najkraća i posebno da nema vjere (čitaj ideologije) koja grijeh pere.
Toga se ne stidim i sigurno ni po koju cijenu se neću odreći ovo još malo koliko mi je ostalo bitisanja na ovom poganom i zakrvljenom svijetu. To je moja vjera, to je moj Bog s kojim u srcu smijem stati pred svaki i ljudski i božji sud, s kojim se, čiste duše, do poda klanjam pred ćivotom svetog Vasilija Ostroškog (iako se nikad nijesam prekrstio osim pred čudima poput ovog koje je izmislio pop Džomić), siguran da branim istinu i pravdu i da je to po volji i ostroškog sveca, ali i svih časnih, čestitih, dobronamjernih i dobromislećih ljudi.
Prezadovoljan sam što zbog toga nijesam u milosti nedobronamjernih i ostrašćenih, poput popa Džomića, za kojeg nijesam više siguran da li, ako u njemu ima ičeg sveštenog, duhovnog i jevanđelskog, poslije svega što je izgovorio i napisao, ne samo u ovom reagovanju, može i smije spokojno prekročiti prag ostroške svetinje i ući u onu svetu pećinu, bez obzira što mu je kamilavka na glavi i onoliki krst na prsima.
I još nešto da podsjetim Džomića i one koji ne znaju ili su slučajno zaboravili: ovaj „titoista i ostrašćeni partijski propagandista” je u ono, kako ga Džomić i njegovi istomišljenici danas nazivaju, „mračno komunističko vrijeme” ravno 55 puta sjedao na optuženičku klupu zbog tekstova koji nijesu bili po mjeri i ukusu komunističke vlasti, vlastodržaca i njihovih prišipetlji i ulizica, komunista po zanimanju i vjernika iz interesa, a uz Duška Jolića, dopisnika „Večernjih novosti” iz Crne Gore, jedini sam jugoslovenski novinar kojem su u to vrijeme zbog neposlušnosti i napisa o aferama i skandalima te vlasti, crnim i „crvenim mrljama” komunizma, u jednom trenutku oduzeti čak i novinarski akreditivi!
Nikada, međutim, nijesam kažnjen „ni ukorom razrednog starješine”, jer je istina uvijek bila na mojoj strani, a i akreditivi su mi veoma brzo vraćeni jer je istina i tu pobijedila i vlast je morala da prizna da su Duško Jolić i Budo Simonović govorili i pisali istinu.
Pokušavajući da me predstavi kao čovjeka koji, bajagi, ne priznaje nikakve druge izvore sem svoje, Džomić se latio i uloge advokata mog kolege Dragana Radevića, pa presuđuje u jednoj našoj nedavnoj polemici u „Danu” oko uloge Svetozara Vukmanovića Tempa u likvidaciji brata, popa Luke. Jasno je Džomiću da sam i u ovom slučaju branio samo istinu i dostojanstvo mrtvog čovjeka, a ne ono što je, kako veli pop Džomić, „propalo i u Moskvi”, da sam zaista ponudio „ličnu priču sa Tempom”, no priču koja je objavljena za Tempova života, priču koja je izdržala i njegov sud i sud javnosti. Pritom sam od Radevića tražio, kao što tražim i od Džomića i svakoga ko se bavi sličnim temama, da pruži neoborive dokaze o vjerodostojnosti dokumenata na koje se poziva, što je – dobro to zna Džomić – i u ovom slučaju izostalo, baš kao što je izostalo i u kompletnoj Džomićevoj zbrdadolisanoj odbrani.
Sjuta: BOŽJA ZAPOVIJEST SAMO ZA KOMUNISTE