Piše: Miljan STANIŠIĆ
Pomenuti bjelopavlićki učitelji su se izuzetno istakli radeći kao učitelji, a neki i nastavnici (bili su angažovani u gimnaziji i učiteljskoj školi), pa su od nadležnih prosvjetnih vlasti veći broj njih bili unaprijeđeni, obavljajići dužnosti školskih nadzornika, upravitelja škola i dr. Tako su školski nadzornici bili: Tomo Dragović, Andrija Dragović, Savo Jovović, Radovan Popović (koji je bio i upravitelj škole), a upravitelji škola, pored Popovića su bili Jakša Brajović i Ilija Mijušković, dok je Tripko Brajović bio i načelnik resora u Ministarstvu finansija. Cvjetko Stanišić je nakon povratka iz zarobljeništva radio kratko vrijeme kao učitelj, a kasnije kao sveštenik (bio je, pored ostalog i crkveno-sudski tužilac Mitropolije Crnogorsko-primorske).
Bjelopavlićki učitelji su bili aktivni i na političkom planu. Najveći broj njih su pripadali Demokratskoj ili Radikalnoj stranci. Od navedenih četrnaest bjelopavlićkih učitelja četvorica su preminuli prije Drugog svjetskog rata (Blažo Radonjić, Velizar Đuranović, Ilija Mijušković i Savo Đurović). Kao dokazane patriote preostali učitelji su učestvovali u aprilskom ratu 1941. godine i u 13-julskom ustanku i ustaničkim akcijama. Međutim, ideološka raslojavanja i podjele koje je izazvala KPJ, sa ciljem da iskoristi okupaciju zemlje kako bi izvela komunističku revoluciju, porazila ideološke protivnike, a potom uz pomoć Crvene armije oslobodila zemlju od naci-fašizma i uspostavila totalitatni boljševički sistem, po ugledu na onaj u SSSR, ostavila je traga i na bjelopavlićke učitelje. Jedan broj ovih učitelja pristupili su nacionalnom pokretu (Jugoslovenskoj vojsci u Otadžbini), a nekoliko njih i komunističko-partizanskom pokretu (tzv. NOP), ali bez obzira na ideološke podjele oni su ostali istinski rodoljubi i zbog toga su podnijeli lične i porodične žrtve. Na strani nacionalnog pokreta su stradali: Andrija Dragović, kao i njegovo dvoje djece, sin Aleksandar od 14 i po godina i kćerka Smiljana od nepunih 18 godina, koji su strijeljani od komunista (što predstavlja brutalni zločin ljudi-zvijeri kojima je komunistička ideologija bila pomračila um, pa nijesu poštedjeli ni djecu); Nova Vučića su početkom marta 1943. godine bacili u jamu komšije, komunisti, zbog ugleda koji je uživao i procjene da im može biti smetnja, jer nije bio komunističke provinijencije; Miladin Vujadinović je ubijen od strane komunističko-partizanskih snaga 1945. godine u Sloveniji. Radovan Popović je prilikom odstupnice, kao pripadnik nacionalnog pokreta, početkom 1945. preminuo ud tifusa u Staroj Gradišci. Cvjetko Stanišić je bio istaknuti član Demokratske stranke, a strijeljan je 1943. godine od strane italijanskog okupatora usled odmazde, zbog sina koji je bio komunistički aktivista i rukovodilac. Savo Jovović se borio u komunističko-partizanskim jedinicama. Strijeljan je od Italijana 1943. godine, a u ratu mu gine i sin Sreten od 19 godina i kćerka Sofija koja je zadobivši teške povrede u borbenim okršajima 1945. godine, od tih posledica ubrzo preminula. Jakša Brajović se takođe borio u komunističko-partizanskim jedinicama, u kojima mu gine sin Vlajko. Brajović je obavljao značajne funkcije u ratu i kasnije.
Dakle, bjelopavlićki učitelji su svojim podvizima pokazali visoku patriotsku svijest, stručnost i odanost svojoj uzvišenoj profesiji srpskog učitelja i časnost ljudskog življenja do smrti. Veliko priznanje, kao i učiteljima, treba odati i trojici pomenutih pravnika (Nikoli Dragoviću, Mirku Jovoviću i Radovanu Boškoviću) koji su podržali učitelje, pa su bili optuženi kao podstrekači i zbog toga su od austrougarskog okupatora doživjeli torture i kazamate. I umjesto da današnja vlast baštini besmrtne vrijednosti za koje su se žrtvovali i bjelopavlićki učitelji koji su branili svoju profesiju, slobodu, dostojanstvo i svoj srpski identitet, današnja neototalitarna, antisrpska vrhuška u Crnoj Gori dovršava onaj posao koji su započeli austrougarski okupatori, brišući sve ono što ima srpski predznak i utemeljenost, a što je stvorilo i očuvalo Crnu Goru. Time je vode u bespuće i čeljusti neprijatelja srpstva i pravoslavlja, što se pokazalo i od devedesetih godina prošlog vijeka do danas kada kreatori Novog svjetskog poretka, uz pendrek Nato pakta, žele da preoblikuju svijet, ukinu demokratiju i uvedu demonokratiju, prema svojim satanističkim aršinima i zavladaju svijetom (o čemu sam detaljno pisao u feljtonu “Zavjereničke organizacije, kreatori Novog svjetskog poretka”). Na tom putu su im zasmetali srpski i ruski narod. Zato su devedesetih godina prošlog vijeka uz pomoć Nato pakta razorili Jugoslaviju, rasparčali srpski narod, pomažući njegove neprijatelje. Slično pokušavaju da i Rusiju pokore za svoje mračne ciljeve, kao što su te iste satanističke, zavjereničke organizacije 1917. godine organizovale i potpomogle izvođenje boljševičke revolucije u toj zemlji, u uslovima dok je još trajao Prvi svjetski rat, nametnuvši joj totalitarnu, boljševičku, i zločinačku ideologiju. Međutim, u tome ponovo neće uspjeti, jer je Rusija izvukla pouke iz prošlosti, vratila se svojim pravoslavnim, hrišćanskim, civilizacijskim vrijednostima, pa će ne samo odbraniti sebe, već i međunarodno pravo i pravdu, koji su na udaru. Tada će se i Crna Gora vratiti svojim vrijednostima na kojima je počivala i opstala, a koje je bila prekinula komunistička totalitarna vlast i njeni naslednici, neokomunistički mutanti, pa će se i pomenuti istaknuti događaj pobune bjelopavlićkih učitelja iz 1916. godine dostojno obilježavati, kako zaslužuje, i to kao dan crnogorske prosvjete.Kraj