Piše: Veselin Lazarević
Radivoje Mikić, dalje, piše: „... Koliko god da neki elementi u pjesničkom opusu koji koristi Aleksandar Ivanović upućuju na Šantića i Dučića, čini se da oni u jednakoj mjeri upućuju i na Đuru Jakšića i na, primjera radi, slike iz pjesme „Veče” (Ko krvavi vitez jedne pale čete”, kaže Ivanović pjesnički imenujući mjesec, dok će Jakšić za sunce reći „Ta poslednji vitez pade sa bojišta”), što znači da je poetska osnova u pjesmi „U suton” difuzna, da u sebi objedinjuje i komponente poetike moderne i elemente romantičarske poetike (a iza romantičarske poetike se vrlo jasno kao podloga naslućuje usmena književnost, podjednako i lirska i epska komponenta te književnosti).
A na romantičarsku poetiku upućuje i Ivanovićeva težnja ka pojačanoj ekspresivnosti u lirskom opusu („Puno kobne strave i jezive sjete”), dok će, opet, pejzaž, odnosno prostor za koji se vezuje duševno stanje lirskog subjekta, biti blizak Dučiću („Dok jablani šume visoko kraj žala”), na čiju poeziju, više nego očigledno, podsjeća i motiv jablanova i njihovog šuma u noći (taj motiv se javlja i u pjesmi „Žalba mrtvom drugu”). A noć (odnosno njen početak veče) će u ranim pjesmama Aleksandra Ivanovića biti viđena iz one perspektive iz koje na noć, odnosno na veče gledaju romantičari – noć/ veče je pozornica za duševni nemir u kome se povezuje blisko i daleko („Kad prispije veče sa dalekih strana / I dršće u mraku ko skrhana grana...”).
Otuda nije nimalo čudno što će u pjesmi „Rastanak”, vezanoj za motivski prostor koji je posebno blizak Šantiću, drama lirskog subjekta onaj nepojamni sadržaj da prima baš od noći. A ume Aleksandar Ivanović u istoj pjesmi da poveže i romantičarske motive (potreba da se lirski subjekt usami, da u nezadovoljstvu okreće leđa svijetu) sa motivima koji su dobro poznati iz Dučićeve pjesme „Zalazak sunca” (riječ je o motivu žene koja „večito plače”).
Ako je na samom početku svog pjesničkog djelovanja Aleksandar Ivanović bio, ako se tako može reći, okrenut unazad, ako je svoj izraz usmjeravao ka poetici romantizma i moderne, to nikako nije moglo biti slučajno, odnosno u tome treba vidjeti pjesnikovu potrebu da, birajući srodnike, pođe za onim pjesnicima koji su, kao Šantić, bili i sami snažno vezani za jedan mikrosvijet, ili koji su, kao Dučić, željeli da u stihu dosegnu onaj obrazac formalnog savršenstva, onaj stepen artizma koji je do tog vremena bio ili nedosegnut ili vrlo rijedak kod naših pjesnika. Zato ovaj pjesnik ni kasnije, u godinama i decenijama svoje pjesničke zrelosti, nije vidljivije odstupio od onoga što je osvojio na samom početku, barem kada je riječ o morfološkom aspektu pjesme (a Ivanović najčešće koristi vezani stih i katren kao dominantni oblik strofe). I to nije bio samo znak neke proste doslednosti jednom obrascu lirskog govora već dokaz da Aleksandar Ivanović spada u one pjesnike kod kojih evolucija nije spolja odveć vidljiva, pjesnike kod kojih se evolucija povlači u one slojeve lirskog teksta u kojima može da prebiva gotovo jedva neprimijećena. A Aleksandar Ivanović se kao pjesnik mijenjao ali je uvijek ostajao vjeran kratkoj lirskoj pjesmi (Stevan Raičković će, govoreći o pjesniku povodom dvadesetogodišnjice njegove smrti, istaći da je ono najbolje u opusu ovog pjesnika deset pjesama „od desetak do dvadesetak stihova svaka”), pjesmi dugačkoj onoliko koliko je Emil Štajger mislio da je i najpodesnija za dobru interpretaciju.
U poeziji Aleksandra Ivanovića ima jako malo pjesama u kojima je došlo do otvaranja pjesme prema tzv. Stvarnosti, najčešće prema tzv. Ratnoj stvarnosti, koja je i poslije okončanja Drugog svjetskog rata dosta dugo bila jedna od najvažnijih književnih tema. O toj stvarnosti je riječ u pjesmama „Proljeće u okupiranom gradu”, „Poruka”, „Na prisilnoj straži”, „Pohodi na Crnu Goru”, „Pred srušenom kućom”, „Poslije rata”. I sasvim je očigledno da su ratne situacije ostavile dubok trag u Ivanovićevom doživljaju svijeta i života, trag koji ide od pitanja kakvo su blago razni osvajači tražili u Crnoj Gori, kada su tako uporno i tako često nasrtali na nju i njenu slobodu do poruke da u toku okupacije u Drugom svjetskom ratu „usnuli rodni grad spava mirno” i da dopusti slobodi da se „iz tame prišunja”, pošto „sa pet dušmana u noć zlu i duboku/ i nas pet čuvamo noćas stražu na bloku” (opisujući taj trenutak prisilnog čuvanja straže zajedno sa okupatorskim vojnicima, Ivanović posebnu pažnju poklanja vizuelnim elementima: „Na pustom drumu, bijelom kao kreda/ sa pet dušmana što u noć crnu blenu”). Važno mjesto u Ivanovićevom doživljaju rata i ratnih situacija ima i poruka majkama i sestrama da ih ne brine „odsustvo brata i sina” zato što su u pitanju „dani kad se žarko voli domovina” i kad se očekuje da se pojavi „jarka zvijezda na širokom nebu slobode”.
Ali se već u ovim pjesmama pojavljuju i motivi povezivanja događaja u spoljašnjem svijetu sa unutarnjim svijetom lirskog subjekta. U pjesmi „Pred srušenom kućom”, pjesmi koja ima podnaslov „Motiv iz bombardovane Podgorice”, kaže se: „Iz razvaline plave se put mene / dva zida sobe bombom prosječene”.(Nastaviće se)