Pripremila: Jovanka Vukanović
Riječ brašnjenik danas je toliko rijetka i nepoznata, pa ne čudi što se njeno značenje gotovo izgubilo, razrijedilo, u svakom slučaju, u zaborav nestalo. Kako onda objasniti njegovu dugu tradiciju i sposobnost da brani i odbrani život, donoseći radost ljudima u njihovim kriznim trenucima, skučenim i svedenim životima, ako je potpuno potisnut na margine etnologije? Kao poslastica neke odsutne stvarnosti, gluhe i ravnodušne prošlosti, njegov značaj, funkciju i smisao današnje generacije ne znaju, a još manje mogu da shvate.
Današnji čovjek živi u komociji koja je našim precima nezamisliva iako su oni živjeli spokojno i prilično zadovoljni, bez dovoljno žita u ambaru, struje, vode u kući, i još mnogo čega neophodnog. Nije se mnogo tražilo, opstajalo se od rada, od onoga što njiva donese; bilo je čestitije vrijeme, sa više poštenja, koje danas nedostaje. Uostalom, druga vremena, druge skale potreba i vrijednosti. I tada se putovalo raznim povodima: neko u vojsku, neko za poslom, na školovanje, u rat, a svako cjelodnevno i duže odvajanje od kuće podrazumijevalo je da se sa sobom ponese barem parče hljeba.
Nastao iz vječite čovjekove težnje da podrži život, brašnjenik je vjekovima vezivan uz putovanja, uz sve što je promjenljivo, prolazno, ali i za nadu, spas, sreću. Brašnjenik nije samo nekoliko komada bajatog ječmenog ili kukuruznog hljeba i sira već poruka i emocija, odraz i sastavni dio jednog vremena i načina života. Pa ipak, i danas, kad se studenti i đaci spremaju na put do mjesta svojih fakulteta i srednjih škola, njihove bake, uoči samog rastanka, diskretno, sa pažnjom da ih ne uvrijede, uručuju male zavežljaje u kojime se nalazi bogat sendvič ili nešto još ukusnije.
U čemu se god nosio, koliko god oskudan ili bogat bio, brašnjenik je egzistirao kao nešto veoma rasprostranjeno, kao sveprisutna običnost koja je bila gotovo nevidljiva, nešto duboko naše i intimno. U skučenoj i siromašnoj stvarnosti to je bio stil, odraz duboke i otmene duhovnosti, briga i osećaj bliskosti. Bez sumnje, brašnjenik je bio gotovo jedan život, muka i nevolja. Milovan Đilas, u svojoj knjizi Besudna zemlja, na brilijantan način opisuje taj sapeti život i odnose u svojoj porodici: „`Spremi mi, ženo, brašnjenik`. Djeca u vrisak, a Lugonja ih tješi: `Ne bojte se, makanje moje, vratiće se babo`. No, djeci nije do žalosti sa ocem, nego ostadoše na ničem bez ničega – svu im hranu odnese”.
U svoje vrijeme ljudi su sa brašnjenikom srasli dijeleći golu istinu takve običajnosti, taman koliko današnji svijet sa novcem i karticama u džepu, privilegovan što može bilo gdje i u bilo koje vrijeme kupiti sve što je potrebno i dovoljno za život. A samo prije nekoliko decenija, svako duže putovanje bez brašnjenika, u kome se nalazilo ono najnužnije za preživljavanje, bila je otvorena igra i rizik. Zato se i kaže da je brašnjenik otvarao vrata svijeta.
Glad ima pravo da svakog putnika podsjeti i opomene na svoje prisustvo, ona može i da razapinje, preti, urla, reži, ali zato je brašnjenik tu da sve to umiri, da okrepi dušu, napuni stomak, otvori oči, relaksira. Taj relativno mali brašnjenik, položen u zembilj od majčine marame, kože, šamije, lanene krpe, ili krišom stavljen u bošču, torbicu od vune ukrašenu šarama, u rancu ili u malom kartonskom koferu omotanom kanapom od konoplje ili vune da se ne raspadne, nije imao raskoš slavske, božićne, bajramske ili svadbene trpeze, ali je bio ukusniji i slađi od svega pomenutog zajedno.
Bogougodan je svaki čin pomoći ljudima u nevolji, pogotovo putnicima, kao što su nekada bile rabadžije i kiridžije. Vrijeme od sunca do magle, od kiše do snijega. U takvim uslovima, dešavalo se da vojnici zalutaju, da svatovi ili pojedinci, usled nevremena ili bolesti, zanoće u njima nepoznatoj kući. U takvim slučajevima domaćini su nastojali da što bolje dočekaju i isprate nezvane goste. Rijetko se dešavalo da takvi nastave put bez brašnjenika – bolje i crn hleb nego prazna torba. Iz takvih susreta rađala su se kumstva, pobratimstva i velika prijateljstva.
Brašnjenik se nosio i u obramici, ukrašenoj narodnom ornamentikom, a ako se putovalo na konju, držao se u bisagama. Svatovi, koji su pješice ili na konjima išli po nevjestu u udaljena sela, nosili su brašnjenik. Literatura i lični dnevnici zabilježili su dosta primjera požrtvovanja žena i djevojaka koje su pripremale i dostavljale brašnjenike vojnicima na frontu, ustanicima, hajducima, odmetnicima. Brašnjenik je čuvao bitnu ljudsku mjeru, pružao mir, spokojstvo, nadu, otmenost, zadovoljstvo i sigurnost, dostižući veličinu i u dobru i u zlu, i u ratu i u miru. Imao je privilegiju da pokazuje svoj smisao i suštinu samo tokom putovanja, što mu nije smetalo da bude žudnja i van toga. To je amanet predaka, stožer i vododjelnica, spomenik praznim stomacima; magija omame i zavođenja. Posjedovao je terapeutsko svojstvo i dejstvo. Bio u neprestanom dijalogu sa čovjekom: hranio ga, slavio ga i štitio od svega što životu može nauditi, prepun majčinske i sestrinske tajne.
Brašnjenik nije zaslužio, kao što nije ni slutio, da ostane bez budućnosti, još manje je razmišljao da će tako brzo postati prošlost.
(Nastaviće se)