Pripremila: Jovanka Vukanović
Fenomen sestrinske ljubavi, koji je za mnoge zagonetka, ali i velika tema koja u svom tkanju ima pozlatu istine, omogućava da uđemo u dušu našeg naroda, da otkrijemo drugu stranu te duše i narodnog identiteta i da razotkrijemo pravu istinu o ovoj pojavi. Ljubav sestre prema bratu nazvao bih kultivisanom originalnošću, u kojoj egzistira hipersenzibilan i intenzivan unutrašnji dijalog razuma i emocija na prostoru gde žive mitovi i legende. To je istorijska, nacionalna i literarna priča, još uvek prisutna i snažna, jer demistifikuje identitet crnogorske žene, prikazujući ga u svom sjaju i svoj surovosti.
Za Crnogorku, brat je najvažniji muškarac u životu. On je oduvek bio na početku i na kraju. U svojstvu brata, on je održavao, a u svojstvu oca produžavao porodičnu i bratstveničku lozu. Sestra je uverena da je njena ljubav temelj i oslonac sveta i čoveka, svoje familije i bratstva. Zato je ljubav prema bratu njena najjača emocija, jača i od majčine. Njena ljubav je nedosegnut kriterijum u emocionalnim odnosima u porodici. Bez mrlje na obrazu, bez dlake na jeziku, beskompromisna, ona je celog života tu svoju ljubav branila, hranila i štitila kao vatru na ognjištu, u uslovima kada je čovek bio bliži smrti nego životu, u ambijentu kada niko, pa ni žene, nije pošteđen patnji i neizvesnosti, gorkih razočaranja i potresnih zbivanja, pretnji i ispaštanja tuđih ili nepostojećih krivica.
Sestrina ljubav nije patetika, niti sentiment sladunjavih osećanja, već intenzivan doživljaj koji u duši stvara istovremeno bolove i setu, uzvišenost i tugu. Njena ljubav, koja izvire iz istih krvnih sudova njene majke, intimni je pokušaj da se opstane i postane na prostoru koji nije blagorodan za uživanje, već pun muke, tegobe, ukletosti, besmisleno smislene samoće. Njena ljubav, kao jedinstven fenomen duha, jeste borba protiv nesreće, protiv uzaludnosti života i propalih nada, protiv sveukupne ništavnosti. To je zavetna nota koja prevazilazi život i arhetipska naslaga koja u bratstveničkim i plemenskim sredinama ima mnogo učvršćenih negativnih obrazaca, gde se sestre nikada ne žale ni na šta. Ponosno i dostojanstveno provode život, oskudevajući u svemu, integrišući tako svu svoju lepotu samotništva. Njihov život se odvijao ponajviše u snovima i u mašti, jer negde se, valjda, morao odvijati: živelo se kroz junake svojih bratstvenika, živelo se više u nestvarnom nego u stvarnom životu. Zato je njihova ljubav prema bratu puna kosmičke tuge, kolektivnog bola i lične tragike.
Sestra je u svemu bila najveći oslonac bratu, njegova podrška, snaga, inspiracija. Još kao dete, ona svoje srce preda bratu. Njene spontane i nesputane emocije dolaze duboko iz utrobe, iz one nepredvidive tajne ljudske duševnosti, čime negira sebe, jer je više odana njemu nego sebi. Bez želje da tu vrstu ljubavi veličam, preinačim ili zloupotrebim ovim esejom, tvrdim da je ona biće sa dva srca. Jedno pritvorno, nesavladivo žensko, i drugo bratsko. To nije iluzija, ni imaginacija, već realno impresivno osećanje koje nema meru i granicu.
Sestra je svakodnevno, u svakoj prilici, snagom svoje ličnosti, izlivala svoja osećanja prema bratu. Pokloni za brata uvek su bili nešto najdragocenije i najvrednije što je sestra mogla učiniti za njega. Sve bratovljeve stvari bile su sestrina svetinja. U familiji gde je rastao jedinac među više sestara, iako u skučenom prostoru, brat je, po pravilu, imao svoju sobu, u kojoj je sam spavao, dok je cela porodica spavala u jednoj sobi. U sobu jedinca retko se ulazilo iako je bila prazna po ceo dan, ili po više meseci. Ona je bila svetilište za sve ukućane, a posebno za sestre, kazuje M. Đilas. Njegova soba je bila čista i nameštena.
Napuštanje kućnog praga i doma tragična je vododelnica u životu svake devojke, ali u ljubavi prema svom rodu to je bez značaja. Sestre su se, i posle udaje, zaklinjale u bratovljev život. Inače, majke i sestre nisu se nikada klele u ženski deo familije, već samo u muški – u braću ili sinove.
Sestre su znale mnoge bratske tajne, koje nikome ni za šta ne bi odale. Sa njima su živele kao sa najsvetlijim mudrostima od trajne vrednosti. Bila je to bezgranična odanost i mogućnost da sestra razume bratovljev svet, ali ne i svet oko sebe. Ona je takvim svojim odnosom znala upitomiti sve oko sebe – i ljude i prirodu.
Ljubav sestre prema bratu jedna je od tajni crnogorskog identiteta, pa je treba posmatrati kao sastavni deo naše kulture i duhovnog nasleđa. To je jedinstvena i potpuno autentična pojava, vrlina i dimenzija vremena u kojem su živeli naši preci. Za današnje shvatanje, mnogima je takva ljubav neobjašnjiva, jer je to prelivanje emocija izvan i preko onoga što se smatra normalnim, a ona nema sposobnost da samu sebe objasni.
Ostaje dilema da li je takva ljubav tamna strana u svetlu duha ili svetla strana u tami duha. Bilo kako, sestrinska ljubav je čudesan portret jedne zemlje, njenog naroda, jednog vremena, tradicije i kulta familije.
Nastaviće se