Piše: Veselin Lazarević
Milenko Ratković će ovako opisati Aleksandra Lesa Ivanovića: „... Potražio sam ga u prizemnoj kući, nedaleko od Grand hotela. Našao sam ga u malom stanu, gdje je stanovao sa ženom i troje djece. Nijesam ni slutio da će jedan od tih mališana, četvorogodišnji Božidar, kasnije postati tata-mata za sve nas šahiste.
Bio je, vitak, lijepa lica, zamazane kose. Govorio je tiho (A ja bih dodao još i da mu je duša bila satkana od cvjetnih latica, poetike i rima. Prim. V.L.). Pokazao mi je na stolu moj rukopis (Leso ga je lektorisao, radeći za „Narodnu knjigu”. Prim. V.L.), na kome je upravo radio. Uočio sam mnogo ispravki crvenim mastilom – ja sam tada bio osamnaestogodišnji književni početnik. Obećao je da će ubrzo završiti lekturu i sledećeg dana predati rukopis štampariji. Otišao sam zadovoljan što će moj literarni prvijenac biti štampan bez jezičkih i pravopisnih grešaka.
Tih dana u književnim časopisima i listovima pojavili su se prvi prikazi Lesove knjige. Beogradski književni kritičari pisali su o talentovanom mladom pjesniku sa Cetinja kao otkrovenju, mada on nije bio sasvim mlad – već je bio zašao u četrdesetu. Govorilo se da on ni taj rukopis ne bi ponudio izdavaču da ga na to nijesu natjerali književnici Ratko Đurović i Janko Đonović.
Mi, koji smo se sa Lesom svakodnevno sretali na Cetinju početkom pedesetih godina – znamo da je on pjesme dugo „nosio u sebi“, slagao stih po stih, osluškivao i odmjeravao, ne žureći s bilježenjem. Bilo nam je jasno – Leso ne piše pjesmu, ona u njemu nastaje! Dorađujući u sebi stihove, brusio ih je, tražeći što savremeniji izraz, uvijek težeći vanrednoj stilskoj čistoti. Ni druga zbirka „Čapur u kršu“ nije bila mnogo obimnija od prve. Njegov opus nije veliki, ali svaka pjesma pravi je medaljon.
Leso je bio čovjek rijetke skromnosti, melanholične lirske duše. Neveselo djetinjstvo i kasnije težak život, satkan od nemaštine i neizvjesnosti, uslovili su njegovu sjetu i potištenost, koja će ga uporedo pratiti i u literaturi i u privatnom životu (...).
Kao talentovanom muzičaru dodijeljena mu je stipendija, ali se nije upisao u muzičku školu. Imao je želju da studira Likovnu akademiju u Beogradu, pa mu se ni ta želja nije ispunila. Veoma rijetko je putovao, i to samo onda kada je sebi tražio lijeka. Kasnije je dobio bolji stan, u kome je mogao samo da prespava noć, dok je u toku čitavog dana boravio u Titogradu, radeći kao lektor u „Pobjedi“. Mučila ga je ta službena obaveza što mora svakodnevno putovati od Cetinja do Titograda i obratno. Bio je nezadovoljan svojim statusom u listu i malom platom. Svoje razočaranje izrazio je stihovima posvećenim davno umrlom drugu Punji Lopičiću:
Sa mnom druguju jedino munja,
vjetar i kiša, i magla siva.
zaboravili su davno Punja,
i tebe mrtva – i mene živa!
Koliko se sjećam, padala je kiša onog 13. oktobra 1965. kada nas je sledila vijest da je Leso podlegao svojoj bolesti.
U septembru 1996. kada je Božidar Ivanović postao šampion Jugoslavije u šahu, dobio sam pismo od Ljubiše Rajkovića Koželjca, doktora filologije iz Zaječara i autora eseističke knjige o mom stvaralaštvu, koji pored ostalog piše: „Molim te da isporučiš moje najsrdačnije pozdrave velemajstoru Ivanoviću. Osvojio me taj čovek na televiziji, a možeš misliti kako sam se osećao kad sam saaznao da je on sin Aleksandra Lesa Ivanovića, jednog od meni najdražih pesnika (u srcu mi živi), molim te (hoću da te darujem poezijom):
Evo, tako je pjevao besmrtni Leso! – završio je svoje pismo moj prijatelj Koželjac.
(Nastaviće se)
PUTOVANjE NA KLINIKU
Stanica bučna velikog grada.
Drhtave noge tromo me vuku.
A noć, i magla, i kiša pada.
I nikog znanog da stisne ruku.
Samo mi nosač s perona priđe.
Poguren, s mokrim rukama dvjema.
Al` mene i on nek mimoiđe:
Za patnje ljudske nosača nema.