Priredio i preveo: VOJIN PERUNIČIĆ
L A. Suleržicki, dobar i osjetljiv čovjek, pisao joj je sa Jalte krajem januara 1902. godine o Čehovljevim duševnim proživljavanjima: „Po tome, koliko je on bio nesiguran u mogućnost Vašeg dolaska, meni je bilo potpuno jasno, koliko je želio da se to dogodi. Bilo bi dobro, Olga Aleksandrovna, da se nekako organizujete i dođete bar na dva-tri dana. Anton Pavlovič bi to jedva dočekao i bilo bi mu prijeko potrebno. On sve to teško podnosi među ova njegova četiri zida i kao psihički stabilan čovjek, on se nikome ne jada, ne želi da rastuži druge svojom situacijom, a od toga mu biva sve teže. Ne zaboravite da on nije samo Vaš muž, nego i veliki pisac, kod kojega Vi imate pravo da dođete, ne samo iz tog razloga, već jednostavno kao jak čovjek, koji ima snage da podigne njegovo raspoloženje, vedrinu i pozitivnu energiju i tako popravi njegovo zdravlje, koje bi koristilo nama svima, cijeloj ruskoj književnosti, Rusiji“.
Pitanje njenog dolaska bilo je konačno riješeno početkom februara. „Dakle, odlučila si da dođeš. Smilovala si se. Vladimir Ivanovič mi javlja da ćeš krenuti 22, a 2. marta moraš biti u Peterburgu. Očigledno je, da bi se vidio sa tobom, ja ne smijem da izgubim ni sekundu, jer neću uspjeti čak ni da se poljubim sa tobom (6. februar 1902. godine).
Kniper je došla 22. februara i, ostavši manje od nedjelje dane, vratila se.
Čim je ispratio, Čehov joj je napisao pismo: „Ako se, ne daj bože, razboliš, odmah se vrati kod mene, ja ću te paziti i njegovati“ ( 28. februar). On je kao i uvijek predosjetio nesreću i kroz mjesec i po dana teško bolesnu Kniper su snijeli na nosilima sa broda u Jalti. Ta bolest im je omogućila neponovljivu mogućnost da budu zajedno punih mjesec i po dana, a zatim u Moskvi još dva mjeseca.
Naravno, nije uvijek bilo ni loše. U proljeće i ranu jesen vrijeme je bivalo lijepo. Bila je „sagrađena i kuća na dva sprata – bijela kuća“.
Odmah su je prozvali Bijela dača. Iz kuće se pružao „širok pogled, takav pogled, da se to jednostavno nije moglo opisati“.
Kuprin je smatrao da je Čehovljeva kuća postala „najoriginalnija kuća na Jalti. Bila je sva u bijeloj boji, čista, zbog asimetričnosti lijepa, nije imala neki poseban arhitektonski stil. Imala je svoj vidikovac u obliku kule i neplanski dograđen dio sa staklenom verandom u prizemlju i nepokrivenom terasom na spratu. Prozori su bili nesimetrično raspoređeni, a bilo je i velikih i malih. Ona bi, možda, ličila na vilu „modernog“ stila, da se u njenom planu nije osjećala nečija pažljiva i originalna zamisao i nečiji poseban ukus.
Vila je bila na samom kraju bašte, okružena cvijećem. Anton Pavlovič nije volio i pomalo se ljutio kad bi mu rekli da je njegova vila veoma malo zaštićena od prašine, koju je vjetar donosio sa drumskog puta i što je bašta slabo snabdjevena vodom. On uopšte nije volio Krim, a posebno je mrzio da živi na Jalti, ali se zato sa posebnom brigom i ljubavlju odnosio prema svojoj bašti. Mnogi su ga vidjeli kako ponekad izjutra, čučeći, pažljivo premazuje sumporom stabla ruža ili čupa korovske trave oko cvijeća. A posebno bi se oduševljavao kad bi u sušnom periodu ljeta iznenada pala kiša, a ona bi napunila kišnicom rezervne cisterne od gline.
Bašta mu je stvarala veliku radost. Čehov je sa velikom ozbiljnošću i temeljito pristupao sadnji u bašti i bio je odgovoran prema tom poslu kao i prema svemu, čega bi se on prihvatio da radi. Čitao je specijalnu literaturu. Posebno ga je zainteresovala knjiga „Baštovanstvo“, koju je napisala P. Zolotareva, a dobio ju je na poklon od Lavrova. Uz knjigu su bila priložena i mnogobrojna zapažanja o sadnji biljaka. Imao je i svesku „Bašta“, u kojoj je bilo upisano 159 latinskih botaničkih naziva biljaka. Sadnice i sjemena je nabavljao u Odesi iz baštenskog preduzeća „Sinop“ u Suhumi ili je vršio narudžbe iz Nikitske botaničke bašte. Svako drvo je on lično svojim rukama posadio, jer taj posao nije htio da povjeri nikom drugom.
U ljeto 1903. godine u bašti su već rasli: glatki kedar, magnolija, kineska jabuka, vavilonska vrba, kajsije, kruške, čempresi... Sve je rađeno pažljivo i sa velikom promišljenošću. Kad mu je Marija Pavlovna predložila da posadi koštan, Čehov joj je odgovorio pismom: „Koštan se široko razgranava i on bi mi zauzeo polovinu bašte, a ona je i tako mala. Sačekaj samo dvije-tri godine i vidjećeš da sam posadio sve to šta je bilo potrebno. Mislim da sam u pravu, jer o svemu sam prije dobro razmislio, pa onda posadio“.
On je govorio za sebe u šali, da nije postao pisac, bio bi baštovan. Ali poslednjih godina života sve je teže podnosio rad u bašti. Kniper je zapisala: „Poslije uklanjanja jednog žbuna, on je morao da odmara“.
(Nastaviće se)