-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Cijelog života Rastka Petrovića, poznatog jugoslovenskog i srpskog književnika, slikara i diplomatu, zanimale su, kako je sam zapisao, tri stvari: ljubav, pisanje i sloboda. Kako se kretao u tom trouglu, najbolje nam objašnjava knjiga Radovana Popovića, „Izabrani čovjek”, koju je 2009. godine objavio „Službeni glasnik” iz Beograda. Ova knjiga jedna je u nizu mnogobrojnih Popovićevih književnih biografija, od kojih smo više njih feljtonizirali. Uz njegovo uvijek ljubazno odobrenje i saglasnost izdavača, to činimo i sa ovom knjigom, nadajući se da ćemo time detaljnije osvijetlili „život enigmatičnog Rastka Petrovića”, kako ga je nazvala Svetlana Velmar-Janković.
Autor knjige, poznati srpski novinar i pisac Radovan Popović, rođen je 1938. godine u selu Dub. Gimnaziju je završio u Užicu, a književnost je studirao u Beogradu. Bio je dugogodišnji urednik kulturnog dodatka „Politike”. Za knjigu „Život Meše Selimovića”, nagrađen je 1988. godine Oktobarskom nagradom grada Beograda za književnost.
Trećeg maja 1898. godine, u osam i po časova prije podne, Miti Petroviću, članu Poreske uprave grada Beograda, rodilo se deveto dijete – sin Rastko. Ime će mu dati kum, ugledni novosadski pisac Jaša Tomić. Majka Mileva, učiteljica, rodom iz čuvene vojvođanske porodice Zorić iz Titela, bila je sestrična Svetozara Miletića.
Dječak će zavoljeti život „čudnom jednom strašću, totalnom, upornom i lomnom, tjelesnom, radosnom i nesrećnom”. Postaće „veliki putnik moderne srpske literature” i jedna od najspornijih i najprotivrječnijih intelektualnih ličnosti naše kulture. Sam je zabilježio: kada se rodio njegova zemlja bila je sasvim malena, bez mora, slaba; konačna smrt, aneksija, mitinzi, upisivanje u dječje dobrovoljce, neredovno svršavanje osnovne škole, igra s dječacima po Trkalištu...
U kući njegovih roditelja, u Ratarskoj ulici, sa prostranim dvorištem, voćnjakom i vinovom lozom, kao najmlađi član porodice bio je okružen pažnjom i ljubavlju, od najstarije sestre Nadežde, potonje slikarke (1873-1915), Milice (1876-1964), Vladimira (1880-1915), Zore (1882-1949), Jele (1883-1943), Ljubice (1885-1975), Anđe (1891-1914), do nešto starije Drage (1895-1915). U domu Petrovića česti gosti bili su viđeni pisci toga doba, istoričari i profesori: od konta Iva Vojnovića, Silvija Strahimira Kranjčevića, Iva Ćipika, do slikara Janeza Grohara, vajara Ivana Meštrovića. Posebno se Rastko radovao dolasku Vojnovićevom – čim bi ga spazio da ide, trčao bi kroz dvorište dovikujući: „Dolazi nam knez Ivo...”
Njegove sestre zvaće ga iz milošte Raja, a sve one bile su veoma obdarene za slikarstvo, muziku, pisanje. I on sam će se prihvatiti violine, ali i klavira, pa onda olovke – crtaće zajedno sa sestrama, ali i uživati u „slobodnim sastavima”.
Iz njega su zračile vedrina i duhovitost. Otac je bio ponosan na sina kome je ime dato po poslednjem djetetu kralja Stefana Nemanje. A i sin se divio ocu, koji je postao šef Poreske uprave, ali strasno zaljubljen u prošlost svoga naroda, prije svega u noviju istoriju – sakupljao je razna dokumenta, pisma, kvite, reverse i pisao svoje kapitalno djelo „Finansije i ustanove u obnovljenoj Srbiji”. I sam otac Mita bio je izvrstan crtač – slikarstvo je učio kod Steve Todorovića i više godina proveo je u Čačku kao nastavnik crtanja u tamošnjoj gimnaziji.
Početkom 20. vijeka Mitu Petrovića će Obrenović, zbog neposlušnosti, penzionisati: odbio je da učestvuje u „šminkanju” istorije, u vezi sa Dragom Mašin. Kao penzioner povukao se u tišinu svoje kuće u Paliluli, radeći na pisanju svojih knjiga, na osnovu mnogobrojnih dokumenata iz Prvog i Drugog ustanka, prošlosti srpskog naroda u 19. vijeku. Po sopstvenom kazivanju, prikupio je blizu dvije hiljade originalnih i u vjernom prepisu raznih dokumenata, pisama i priloga. A kada bi se umorio od pisanja – predveče bi izlazio u šetnju, onako visok, s dugom riđom bradom, u crnom odijelu s polucilindrom. Išao bi ka Kalemegdanu, gdje bi obično zaticao nekog od prijatelja.
Mita Petrović sve češće pobolijeva. Strepi da li završiti svoju knjigu „Ratne bilješke”. Počeo ju je pisati prije nešto više od četvrt vijeka i zamislio je da to bude dvotomna knjiga: u prvoj bi bila obuhvaćena vojnička kretanja, stanje ratno iz 1876-1878. godine, a drugi dio bi obuhvatio događaje na Javoru i Toplici. Zbog bolesti koja ga je omela u radu, ostavlja amanet: „...Na slučaj da podlegnem bolesti koja me muči – onda neka to izvrši moj sin Rastko kad odraste ili koja od mojih kćeri”. Bilo je to u vrijeme miholjskog ljeta 1906. godine.
Sestra Anđa, povodom aneksije Bosne i Hercegovine, piše Lavu Tolstoju, gorostasu iz Jasne Poljane – traži njegove mišljenje o postupku Austro-Ugarske. Tolstoj će joj odgovoriti, i njeno pismo podsjećaće ga da početkom novembra 1908. godine objavi brošuru „O prisajedinjenju Bosne i Hercegovine Austriji”. Petrovići će se ponositi tim gestom svoje Anđe. A sestra Milica objaviće 1910. godine zbirku patriotskih pjesama.
(NASTAVIĆE SE)