-PIŠE: BUDO SIMONOVIĆ
Na podgoričkom groblju Čepurci u subotu, 27. maja ove godine, vječno je počinuo sedamdesetdevetogodišnji Rajko Medenica, rodom iz donjomoračkog sela Jabuka, jedan od poslednjih živih svjedoka, velikomučenika koji su preživjeli tragediju rušenja mosta Pjenavac na Morači, jednu od najvećih koja se ikada desila na nekom gradilištu, ne samo u negdašnjoj velikoj Jugoslaviji.
Rajko Medenica je umro nakon dugog bolovanja. Dva-tri dana pred smrt, u predsmrtnoj agoniji i komi, dok je lebdio na ivici života i smrti, kako mi je ispričala njegova supruga Nada, više puta je jasno ponavljao: „Skela se ljulja, skela se ljulja...“
Izdahnuo je, kakve li slučajnosti, u petak, 26. maja, na isti dan, gotovo u isti čas, kad se prije 55 godina, 26. maja 1962, dogodila tragedija na Pjenavcu!
Dok su i sa jedne i sa druge strane mosta brektale velike miješalice i tutnjeli vibratori, dok su sve to nadvikivali graditelji koji su udarnički žurili da ugrade poslednje kubike betona i na 50 metara iznad nabujale Morače spoje lukove 234 metra dugog mosta, najvećeg na dionici Jadranske magistrale od Titograda, odnosno Podgorice, do Kolašina, mamutska drvena skela je odjednom popustila i sve je za tren odletjelo u ambis.
Slavlje koje je pripremano zbog velike radne pobjede, završetka radova prije roka na tako značajnom objektu, i trebalo da počne za koji sat, za tren se pretvorilo u veliku tragediju, u nezapamćenu katastrofu.
Kad se, poslije nekoliko sekundi slegao jezivi huk rušenja, koji se prolomio i čuo do u vrh rovačkih i moračkih strana, spasioci, prvenstveno radnici koji su imali sreću da se u tom času ne nađu na skeli i koji su tako ostali nepovrijeđeni, a potom i mještani koji su se brzo sjazili na mjestu nesreće i pritekli u pomoć, krenuli su da iz krša stotina i stotina kubika građe, betona i željeza, izvlače i spasavaju unesrećene.
Nažalost, bilo je mnogo više onih kojima nije bilo pomoći, koji su svoje živote zauvijek ugradili u ovu nesrećnu ćupriju. Tog strašnog dana, do noći, izvučena su 22 tijela stradalih graditelja. Među njima je bio i komandant inžinjerijske jedinice Jugoslovenske narodne armije, stacionirane u Manastiru Morači, koja je izvodila radove na proboju puta kroz kanjon Morače, potpukovnik Milika Krkeljić i njegov zamjenik, takođe potpukovnik Jerolim Rimac. Gro stradalih su bili Rovčani i Moračani, kao i mještani Bistrice Bjelopoljske, odakle je bila cijela jedna brigada graditelja na ovoj dionici Jadranske magistrale.
Sjutra:
ZLOSLUTNO ZAVIJANjE PSA
Poginuli na Pjenavcu
Tog 26. maja, odmah poslije nesreće, izvučena su tijela Štefana Antolina, Slovenca, koji se slučajno zadesio na Pjenavcu, zatim Rovčana Danila Bulatovića, Božine – Bora, Vojina i Ilije Vlahovića, Hajra Destanovića iz Bistrice Bjelopoljske, Jovana Dragojevića iz Riječke nahije, Velimira Đerkovića sa Žabljaka, Milutina Đukića iz Donje Morače, potpukovnika Milike Krkeljića iz Lutova, Zeća Kovačevića, Jonuza i Ramiza Mahmutovića iz Bistrice Bjelopoljske, Radojice Medenice iz Donje Morače, Jagoša Mišovića iz Vranještice kod Kolašina, Milivoja Petričića iz Rovaca, Milorada Popovića, Ilije, Miljana i Momčila – Moma Rakočevića iz Donje Morače, potpukovnika Jerolima Rimaca iz Imotskog i kapetana Josipa Štimaca iz Gorskog Kotara, a dan ili dva kasnije i Šućra Šukurice iz okoline Zatona. Danima se potom tragalo za Rovčaninom Ratkom Bulatovićem i kapetanom Vlastimirom Đorđevićem.