- PIŠE: dr Vukić Ilinčić
Gušenjem pobune početkom 1919. godine nije nastupilo istovremeno i mirno stanje u novostvorenoj državi, odnosno na području nekadašnje Kraljevine Crne Gore. U zemlji su ostale grupe i pojedinci koji su organizovali veće ili manje oružane napade na novostvorene organe vlasti. Nastaviće se međusobna, često krvava i surova obračunavanja između odmetnika i pristalica bezuslovnog ujedinjenja. U pojedinim područjima u obračunima učestvuje i vojska. Složenu političku situaciju komplikuje i teška ekonomska situacija. Obezbjeđenje hrane za stanovništvo predstavljalo je težak problem. U ratom razorenoj zemlji stanovništvu je prijetila glad velikih razmjera. Odmetnici, emigracija i izbjeglička vlada su to koristili u propagandne svrhe, kao i regrutaciju za služenje vojnog roka u novostvorenoj državi, koja je počela odmah nakon ujedinjenja.
Po naređenju komandanta cjelokupne žandarmerije na području Crne Gore formiran je Žandarmerijski bataljon 12. marta 1919. godine. Sjedište mu je bilo na Cetinju, a u njegovom sastavu su bile čete smještene u Kolašinu, Podgorici, Baru, Cetinju, Nikšiću i Andrijevici. Protivnici bezuslovnog ujedinjenja su u propagandne svrhe koristili i oduzimanje oružja od strane nove vlasti. Na stabilizaciju prilika u zemlji uticali su i česti upadi Albanaca iz Albanije na teritoriju Crne Gore.
Pojedini pobunjenici proturali su i „najraznovrsnije neistine”, kao što je na primjer vijest da je želja „Srpske vlade i Vrhovne komande „da se pobiju svi Turci”, odnosno muslimani iz okoline Bijelog Polja.
U propagandne svrhe najviše im je služio propagandni materijal koji je stizao iz Italije, u formi brošura i pamfleta. Jedan od primjera je i publikovana propagandna brošura „Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića – dokumenta o zločinima Srbijanaca u Crnoj Gori”, objavljena u Rimu 1921. godine.
Iz samog naslova ove brošure može se zaključiti da se u najvećoj mjeri radi o falsifikatima. Sve činjenice govore da je u Crnoj Gori tada bilo vrlo malo Srbijanaca, a naročito je u početku pobune 1919. njihov broj bio zanemarljiv.
Međutim, i pristalice ujedinjenja često su se samovoljno obračunavale sa protivnicima bezuslovnog ujedinjenja i odmetnicima. Pojedine odluke koje je u početku donosio Izvršni narodni odbor, često nijesu bile u saglasnosti sa vojnim vlastima.
Tek konstituisanu vlast koristili su neki komitski prvaci (iz vremena austrougarske okupacije – prim. V.I.) i pristalice ujedinjenja, koji su se često samostalno obračunavali sa odmetnicima i njihovim prvacima, vodeći čak i pregovore o predaji, hvatajući protivnike, sudeći im i često ih ubijajući. Takvi pojedinci su zloupotrebljavali svoj položaj i na slavi ujediniteljskoj vršili teror i nad običnim narodom, pljačkali pojedina domaćinstva i imali ponašanje nedostojno čestitom čovjeku. Oni su nanosili štetu novoj vlasti i ugledu njenih novoformiranih organa, pa i samoj novostvorenoj državi mračili slavu kod običnog i apolitičnog naroda.
Zabune i dezinformacije svake vrste stizale su i iz inostranstva od pojedinih članova dinastije. U tome je prednjačila princeza Ksenija, koja je na ostarjelog kralja imala velikog uticaja, pa su je protivnici dinastije nazivali i „crnogorska Marija Antoaneta”. U jednom pismu kralja Nikole Kseniji, van svake logike kralj pominje i republikanski oblik vladavine u novoj državi: „Proklamira li se ujedinjenje, naravno izaći će jedna proklamacija srpskom narodu za to. Ja ću se, međutim, pribrati da viđu kako će stvar poći pa ako viđeh da je ozbiljno – ja ću učiniti jedan gest, a taj je ovi: proglas republike za sve Srbe i Jugoslovene i abdikacija oba srpska kralja i obje dinastije... Tako se meni čini – može biti da se i varam – ma ja ne znam što bi mi drugo i ostavalo sad!” Iz sadržine ovog pisma može se zaključiti, i još jednom potvrditi, da kralj Nikola nije bio „probirač” u sredstvima kojim će se boriti, čak i na štetu svoje dinastije, ako sa njom „tone” i dinastija Karađorđevića. (Nastaviće se)