-PIŠE: dr Vukić Ilinčić
Poslije sudskog procesa na Cetinju i presude izrečene početkom decembra 1926. godine, jedan broj pobunjenika osuđen je na dugogodišnje robije, uključujući i vječitu robiju. Robiju su izdržavali u zatvoru Zenica, ali se vlasti prema njima nijesu odnosile kao prema zločincima. Većini su kazne postepeno smanjivane, a doživotne robije zamjenjivane vremenskim. Bilo je slučajeva da su pojedini osuđeni na vječitu robiju (abolirani) puštani kućama poslije nekoliko godina, kao Radojica Nikčević, koji je pušten istovremeno sa većom grupom osuđenika.
Inače, Radojica Nikčević je pored ovog suvenira paralelno napisao i objavio knjigu kao priručnik „Hramu”. U predgovoru Nikčević govori o sebi, što je istovremeno i svojevrsna ispovijest, ali i priča o čestim i tragičnim momentima naše prošlosti: „...Krstu služi, a s Milošem živi – spoznao sam rano, stavljen sudbinom na ono mjesto, gdje je svaki na sebi lično osjetio istorijsku kletvu, noseći u duši strašnu misao Obilića. Podignut i vaspitan u tome i takvom kraju, ja sam odavno saučesnik borbe i njezina žrtva. Sin sam Crne Gore, a od bratstva Nikčevića koje je, kao mnoga druga, dalo svoj obol u krvi za narodno oslobođenje i ujedinjenje... tradicija toga kraja mene je zanosila i želio sam da poslednji njegov kamen krvlju orošen bude očuvan i uzidan u temelje zajedničke majke Jugoslavije. Procesi ujedinjenja i u većim zemljama i narodima postavljali su slična pitanja i pokrete. U svom poletu pošao sam daleko, iako sam sa gledišta jednog ili drugog, i nekada, možda, zgriješio, kroz svoju nacionalnu svijest to sam rasvjetljavao (podvukao V. I.). Savjest mi je mirna da se nikada u duši nijesam ogriješio o visoki ideal slobodne i velike Jugoslavije. Kroz unutrašnje strasti i razmimoilaženja, i ja sam vihorom odnesen...”.
Jedan od glavnih učesnika Podgoričke skupštine i protivnik crnogorskog apsolutističkog režima Marko Daković na procesu pobunjenicima na Cetinju zastupao je kao advokat porodicu ubijenog inženjera Mijuškovića. Daković je, na vijest da Jovan Plamenac kao vođa pobune slobodno šeta Beogradom, tražio da se obavezno privede na saslušanje. Optuženi Pavle Vukićević je rekao, da je iako se borio za Crnu Goru, uvijek u šumi i u zatvoru „bio bolji i iskreniji Srbin od Jovana Plamenca, Marka Đukanovića i njihovih drugova koji su vazda, i danas, trgovali ministarskim platama i penzijama, kao i od onih koji ih štite i koji su kao i oni”. Vukićević je dan po izricanju presude izvršio samoubistvo. Optuženi Radojica Nikčević je u gnjevu izjavio: „Nema primjera da vojska i vojnici, ma u kojoj buni, odgovaraju, a da vođe uživaju i šetaju slobodno, kao što je slučaj evo kod nas”.
Među poslednjim odmetnicima bili su braća Bulatovići iz Smailagića Polja kod Kolašina, Radoš i Drago. Njih su ubile vlasti u selu Ravnima iznad Manastira Morače, 8. marta 1929. godine. „Politika” je vijest objavila 13. marta, gdje se za njih kaže da su bili časni ljudi i borci protiv okupatora. Likvidirani su jer nijesu poslije mnogih molbi htjeli da se predaju vlastima. Za Radoša se, između ostalog, kaže „...a od svih komita građana kolašinskih on je bio i najsimpatičniji i u njega su imali i najviše povjerenja”, jer ga je krasila i „razboritost”, a da je za vrijeme austro-ugarske okupacije Radoš sa društvom bio komita i „neumorni zaštitnik svoje okoline, a nemilosrdni sudija austrijskim vojnicima i njihovim špijunima...”.
Jedan od najčuvenijih protivnika bezuslovnog ujedinjenja bio je Krsto Zrnov Popović, junak iz balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata. Kao neustrašivi poručnik učestvovao je u Mojkovačkoj bici, predvodeći najhrabrije vojnike kao komandir izdvojenih izviđačkih odreda, pored rijeke Lepešnice. Kasnije je bio federalista i tzv. nacionalista u Drugom svjetskom ratu. Popović je jednom prilikom naglasio, da je „Crna Gora ona zemlja đe se sačuvala iskra slobode Srbinove”. Poslije rata nije htio da se preda komunističkoj vlasti i Ozna ga je u 66. godini života likvidirala između Grahova i Nudola, 13. marta 1947. godine. Popović je pružao otpor grupi koju su predvodili Veljko Milatović i Šaro Brajović, a tom prilikom poginuo je i Rako Mugoša. Do danas je ostala priča koja je prerasla u legendu, da je majka molila Raka da ne ide na Krsta, i naricajući, obojicu, na neki način žalila: „Rekoh li ti, sine Rako / Ne hvata se Krsto lako / Nije Krsto zec iz gore / Nego junak Crne Gore...”
Na kraju, umjesto zaključka, može se naglasiti da sami karakter Božićne pobune, pored navedenog, ne predstavlja rijetkost na našim prostorima, gdje su racionalnost i pragmatičnost prelazile u iracionalnost, a nigdje kao u Crnoj Gori, činjenica je, ljubav i mržnja nijesu tako blizu. U borbi između braće nikad nije bilo pobjednika. Ili, kako je rekao legendarni Marko Daković između dva svjetska rata, da su svi zadovoljni i ujedinitelji jer im se ideja ostvarila i protivnici jer se ta država ujedinjena na takvim osnovama – raspada. Velike sile pobjednice rata Crnu Goru i njenu emigrantsku vladu tretirale su kao poraženu stranu u ratu. Još ako se tome doda kapitulacija i neizvođenje vojske iz zemlje kao što je to uradila Srbija komentar bi nas odveo daleko od teme ovog rada. Najviše su tome doprinijeli sami Petrovići, odnosno kraljevi sinovi germanofilski orijentisani, posebno princ Petar i prestolonasljednik Danilo. Nema primjera u svijetu da je jedan pretedent na presto skoro cio tok rata proveo u neprijateljskoj zemlji, kao Danilo u Njemačkoj. Sa sadašnje tačke gledišta, ideja ujedinjenja, iako humana i san najumnijih naših glava i vladara, ostvarena u dvije Jugoslavije, bila je najviše na štetu Srba, odnosno država Crne Gore i Srbije. Gotovo proročanski djeluje jedan tekst koji je objavio „Cetinjski vjesnik” na početku 20. vijeka, pod naslovom „Vavilonska Jugoslavija”, inače nepoznatog autora, gdje se kaže da će se ujedinjenje ostvariti na štetu srpstva i država Crne Gore i Srbije, što je notorna istina.
KRAJ