-Piše: Budo Simonović
Bio je to 4. maj 1992. godine – pamti Amir Reko dan kad je kročio u Goražde. – U opsadiranom gradu haos. Ja očekujem da tu ima neka jaka vojna formacija i komanda. Ispostavilo se da sam ja jedini školavni vojnik, školovani oficir, i shvatio šta me čeka. Postavljen sam za komandanta te 43. drinske brigade i krenuo da organizujem odbranu grada po vojničkim pravilima i zakonima.
A onda je došao taj strašni dan koji je iz temelja promijenio moj život. Bio je to već kraj juna mjeseca devedeset druge. Srpske snage su krenule u novu, sveopštu ofanzivu na Goražde. Mi se branimo i odolijevamo ipak nekako napadima, a nije bilo lako, tim prije što je Goražde u tom trenutku bilo veliki zbjeg, što je bilo u pitanju oko 75.000 ljudi, što onih koji su tu živjeli i prije rata, što onih koji su dobježali i tu se sklonili iz okolnih opština i drugih krajeva Bosne i Hercegovine.
U sred tog pakla, jednog jutra, bilo je to 22. juna 92, dolazi u komandu kurir i izvještava, ne znajući, naravno, da je to moje selo i moja rodbina: kapetane, u selu Gudelj su noćas pobijeni i spaljeni Reko Aziza (moja majka), Reko Salih (moj djed) i nabroji još pet čalnova moje bliže rodbine. Čujem ga kako priča da su u toku noći u selo upali pripadnici vojne policije Republike Srpske, kako su ih utjerali u podrum moje kuće, pokosili rafalima, a onda podrum zatvorili i kuću zapalili, ali ja pretrnuo od bola, smrzla mi se i riječ u grlu i suza u oku – ne mogu ni da mu kažem da su sve to moji.
Razabiram iz njegove priče da ih je većina, izgleda, nakon prvih rafala preživjela, odnosno da su poluživi izgoreli u podrumu, što će se, na veliku nesreću, kasnije pokazati kao tačno, jer smo gotovo sve njihove kosti našli do praga – pokušavali su da izađu, ali su vrata bila spolja zamandaljena...
Nekako baš tih dana, komanda, opštinski štab, ratno predsjedništvo, kako li se sve to tada već zvalo, meni su počeli da zamjeraju što još nijesam zauzeo i likvidirao selo Bučje, na padinama na desnoj obali Drine, kojih pet-šest kilometara iznad Goražda u pravcu Čajniča, jedan uistinu strateški vrlo važan položaj i za napad i za odbranu Goražda.
Znao sam ja da je i to jedna mješovita sredina, da je kao i u mom selu pola Srba pola Muslimana pa sam to selo samo držao u izolaciji i mimo njega okolo organizovao odbranu i utvrđivao položaje, a iz komande su stalno naređivali i uporno insistirali da se Bučje po svaku cijenu zauzme i očisti.
Kad sam u čudu upitao šta to znači: „očistiti Bučje“, taj glavnokomandujući, ne spominjem mu ime jer više nije živ, oštro je sjeknuo rukom i pokazao – sve!
Bilo mi je, konačno, jasno šta se od mene traži i istog trena i bez ikakvog predomišljanja sam odbio tu naredbu i javno, pred svima sam rekao da ja neću da pucam u nejač jer bih na taj način pokazao da sam kukavica i zlikovac isti kao i oni koji su pobili moju nedužnu, nemoćnu i nenaoružanu familiju...
U komandi se nijesu previše uzbudili zbog toga što je kapetan Amir Reko, kao komandant te goraždanske muslimanske brigade odbio da selo Bučje „očisti“ od Srba – odmah su angažovali Višegradsku brigadu i naredio da ona to odradi. Kapetan Reko se ipak nije pomirio s tim, pošao je sa vojskom na Bučje i naredio da niko metka ne ispali dok on ne kaže...
Sjutra: ŽIVJELI SMO KAO U KAVEZU
Nisu me voljeli, ama ni ja njih
– Već tih prvih ratnih dana ja sam osjećao da me baš ne „mirišu“ iz vrha SDA, ma nijesam ni ja krio moje neraspoloženje prema njima. Oni nijesu bili oduševljeni tim mojim postupanjem sa Srbima iz sela Bučja i uopšte sa tim što ne dam da se muče i zlostavljaju nedužni ljudi, zarobljeni i nemoćni, da bilo ko izravnava nekakve svoje račune preko leđa onih koji nijesu ni krivi ni dužni, posebno ne na vjerskoj osnovi – kaže Amir Reko.