-Piše: Budo Simonović
Te 1992. godine bili smo još srećna i zadovoljna porodica, sjeća se pedesettrogodišnji Milivoje Čarapić, rodom iz sela Bučja kod Goražda, koji se poslije svega što se desilo devedesetih godina prošlog vijeka, što je preživio u ratnim stradanjima, skrasio i od 2008. godine sa porodicom živi u Pljevljima.
– Na solidnom imanju tu u dolini Drine, živjeli otac mi Uroš, već penzionisani zidar, majka Marica, sestra Mira i ja.
Stariji brat Miodrag bio već oženjen i on je još osamdeset treće odselio u Inđiju i rat ga nije zatekao u Bosni, a Mira još nije bila udata.
Već sam bio odslužio i vojsku. Vratio se iz vojske u avgustu 1986. i ubrzo počeo raditi kao stolar u drvnoj industriji „Stakorina” na Lukama kod Čajniča – završio sam srednju ekonomsku školu, ali, kako nijesam mogao naći posao u struci, ja se prekvalifikujem u stolara. Početkom 1992. godine sam se i oženio, i život krenuo kako se samo poželjeti može.
Nažalost, sreća i radost su potrajali još samo nepuna četiri mjeseca: 4. maja 1992. godine je puklo i u Goraždu i postalo je jasno da je rat neizbježan, građanski, najstrašniji i najkrvaviji, do istrbljenja – da je u Bosni ponovo zaigrano krvavo kolo, provrele stare mržnje i zavađe, nacionalno i vjerski obojene.
Bilo je to, ustvari, jasno i znatno ranije, sve je zaudaralo na rat i krv i prije tog 4. maja, jer su se ubrzano naoružavali i Srbi i Muslimani, a sigurno i Hrvati tamo gdje su živjeli. Sve je to, postalo je jasno kad je bilo kasno, bila neka bezumna politika i sa jedne i sa druge i sa treće strane na koju narod, običan čovjek, nije mogao uticati ili se tome oduprijeti. Jednostavno ti donese oružje i napriča neku priču pred kojom si ti nemoćan – uzmeš pušku i čekaš šta će te snaći. A kad krene lavina, kad ispliva mržnja, tada se pogube i povuku i oni koji se ne slažu sa takvom politikom, koji ne mogu da shvate kako je to moguće da mu preko noći postanu neprijatelji oni sa kojima je do juče živio u slozi i komšijskoj ljubavi samo zato što im je drugačija kapa na glavi ili što ne idu u istu bogomolju. A u toj halabuci i ludilu teško se bilo usprotiviti jer si zbog toga i od svojih mogao lako zijaniti glavu, noć da te pojede samo ako si riječ progovorio.
U trenutku izbijanja rata u Bučju je živjelo tačno 45 srpskih duša Čarapići, zatim po dvije kuće Begovića i Pljevaljčića i po jedna Lakovića i Vasovića. Od toga toga je bilo možda dvadesetak sposobnih za oružje, računajući i one „trećepozivce”. Živjeli smo kao u kavezu, na izuzetno važnom strateškom položaju, okruženi sa svih strana čisto muslimanskim selima – Žuželo, pa Gaj, Vran Potok, Radijevići, Milanovići, Straža, a dolje uz Drinu još i Hubjeri i Kazagići.
Oružje smo prvi put upotrebili negdje polovinom maja 1992. godine kad je jednog dana grupa Muslimana zapucala prema našem selu. Tom prilikom je na kućnom pragu ranjen moj rođak Dragoljub Čarapić. Bio mlađi čovjek, možda trideset i koju godinu, bio i oženjen. Uspjeli smo nekako da ga prebacimo u bolnicu u Užice, u tom momentu se to još nekako moglo, ali je, nažalost, poslije četrdeset dana podlegao. Uslijedilo je poslije još nekoliko takvih puškaranja i u jednom su, na svu sreću lakše, ranjeni i Milan Čarapić i sin mu Radan, kao i bliska im rodica Ljubica Čarapić...
Sjutra: PREDATI SE ILI POGINUTI?
Novinarska „patka”
Muslimani su izgleda vjerovali da smo vojno mnogo jači, a tu sumnju je, izgleda posebno posijao jedan srpski novinar, koji je u nekom radio izvještaju javio kako 72 Bučjanina herojski odolijevaju napadima muslimanskih snaga koje ih okružuju, apelujući da nam se pošalje pomoć i poradi na našem izbavljenju. Tako je i među našim komšijama Muslimanima, koji su tačno znali koliko nas ima, koliko nas je bilo kad se zaratilo, posijana sumnja da nam je stigla pomoć i da nas sada ima daleko više, kaže Milivoje Čarapić.