- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Vladimir Dvorniković kaže da je kod dinarskog tipa prisutno budno čuvanje i borba za lični intergritet, junačka sujeta, takmičenje i nadmetanje, osjetljivost za ličnu čast, težnja da se bude cijenjen i poštovan. Prisutno je, međutim, i zlopamćenje, osjetljivo i jako reagovanje, žučne i lične polemike, grdnje i optužbe.
Simo Šobajić pred Prvi svjetski rat, pod uticajem Jovana Cvijića, piše o psihološkim karakteristikama Crnogoraca. On navodi bistrinu, surovost, ozbiljnost, sujetu, plahovitost i nepovjerljivost. Šobajić kaže: „Ni manjeg po broju naroda, ni većeg po gordosti i uobraženju. Nema posla na svijetu, za koji Crnogorac ne bi bio sposoban, a nema čovjeka koji bi bio pred Crnogorcem; on sve može, sve zna i ima sve. Sujetom se ‘rani, od sujete živi. Uporan je do krajnosti, i nikad ne popušta i ne priznaje; pun je duha i otpornosti”. Šobajić kaže da je zbog sujete Crnogorcu teško da bude podređen u nekom poslu jer to smatra poniženjem. On navodi: „Nije nerad nego sujeta uzrok što Crnogorac oće da glavari... Mnogo više nego za bogatstvom Crnogorac gine za glavarstvom. Sujeta uvijek traži gospodarstvo. A Crnogorac oće do ugleda i vlasti ma po koju cijenu”. Vjeruje da je sve što radi veliko i sudbonosno i da sve što čini, čini u ime svih Crnogoraca.
Šobajić piše i sledeće: „Na svaki vaš uspjeh ili prednost on će biti zavidljiv i pakosan, i naći će puta i načina da vas ismije ili da vas nipodaštava: ne trpi ni međ sobom onoga koji se izdvaja – osim ako je glavar, a njega trpi što mora; ali mu ničija zla sreća nije milija nego glavarska”. Opisujući Crnogorce sa sjevera, među koje spadaju i Moračani, Šobajić kaže da su krupniji, snažniji i prilično tromi i plahoviti ljudi, ozbiljni i ćutljivi. Za plemena nikšićke i moračke nahije isti autor kaže da su hladniji i razboritiji, sa najpravilnijim pogledima na ljude i događaje i uz najmanje ličnog ispoljavanja, ali da zato imaju „najistinitije sposobnosti za vođenje i upravljanje drugima”. Kod njih je slabije plemensko obilježje, a jezik i izgovor su najčistiji, govore sporo, ali su najistrajniji u poslu.
Do sličnih zaključaka kao Šobajić došao je mnogo kasnije i Todor Baković, analizirajući psihološki tip Crnogoraca. On kaže da je izražena ambivalencija u karakteru Crnogoraca uzrok tako jako naglašenih i izrazitih kontrasta u karakteru. Baković kaže: „Od velikog patriote začas će radi sitnice: odlikovanja, prestiža, karijere ili sujete ispasti prznica i postati otpadnik i boriti se protiv svoje dotadašnje sudbine ili ideja istom ili još većom strašću ili žarom nego kojim ih je do tada branio”. Ambivalentna plahovitost sa narcisoidnom osjetljivošću dovodili su trivijalne sukobe do dramatičnih i tragičnih raspleta. Narcisoidnost Crnogoraca, prema Bakoviću, najčešće se manifestovala u pretjeranom hvaljenju sopstvene istorije, sopstvenih predaka, oružja, imovine i sl. Baković navodi: „Crnogorska narcisoidnost i nagon kao njen najizrazitiji izdanak stvaraju velike probleme i teškoće crnogorskom protokolu i izazivaju velika nezadovoljstva i česte uvrede na svečanostima, veseljima i skupovima. Vrlo je teško, bez ljutnje i uvreda, rasporediti redosljed zvanica i gostiju. Svi bi htjeli da su prvi i u čelo sale, stola i trpeze”. Teško prihvataju i najdobronamjerniju kritiku i to doživljavaju kao uvredu od onoga ko je uputio. Gaje veliku ljubav prema odlikovanjima, medaljama i javnim pohvalama. Baković zapaža: „Pribavljanje narcisoidne satisfakcije predstavlja i razvijen i poznat smisao Crnogoraca za politiku koja vodi vlasti i rukovođenju kao najsigurnijoj verifikaciji, samopotvrđivanja i suptilnog obezbjeđivanja gratifikacije”. Crnogorci posebno cijene rečitost koja podrazumijeva i opširnost u govoru, a svakoj stvari i pojavi Crnogorac će, kaže Baković, dodati neke svoje subjektivne ili negativne atribute, „neko svoje lično i pristrasno viđenje”.
Religioznost se kod Crnogoraca, ma kako duboka bila, nije izražavala spoljašnjim oblicima i kroz obrede. Ljudi su se bojali grijeha, a kazna od Boga stizala je i za skrivena nedjela kroz bolesti i nesreće. U religioznim shvatanjima bilo je mnogo elemenata narodnog pogleda na svijet, a u slavljenju crkvenih obreda redovno su se miješali narodni obredi. „Crnogorci su neobično pobožni. Osim najvećeg bića, Crnogorac ima mnogo manjih božanstava, oličenih u svetiteljima”. Vjeruje se da svetitelji pomažu, ali i kažnjavaju. „Uopšte sveci se strašno svete; za to da bi se umilostivili treba im prilagati što više i zavjetovati se. Ima dosta zavjetovanih ljudi i žena, koji svake godine u isti dan dolaze svecu – neki pješke iz daljine neki bosi iz bliže, a svi s najvećim prilogom što mogu dati. Oni tada vjeruju da ih svetac štiti i sve njihove; a desi li im se ipak nesreća, obično traže u svom radu da nađu neki grijeh o božanstvo. Stoga niko u Crnoj Gori ne radi ni nedjeljom ni praznikom, i na grešnike u tome gleda se sa užasom i sažaljenjem...”
(NASTAVIĆE SE)