-priredio: MILADIN VELjKOVIĆ
U svom opširnom zapisu o Prizrenu, arhimandrit manastira Visokih Dečana Sava nastavlja sa podrobnim opisom svjetovnih objekata, ali i prosvjetnih prilika u ovom gradu, pa kaže:
– Četvrta crkva, Svetog Đorđa, ima već preko 30 godina, kako se počela graditi: ona je uistini, u potpunom smislu, neobično velika, kolosalna i tvrda crkva; slobodno se može reći: da je to jedina na Balkanskom poluostrvu, između novih crkava, najveća i najtvrđa, i da se samo, tek unekoliko, može niška i sarajevska uporediti s ovom. Ona je podignuta cijela od lijepog tesanog kamenja i ima unutra tri oltara za bogosluženje, a kažu da će iduće godine već i dovršena biti.
Prema Marašu, ili, po današnjem nazivu, Tezi-mahali, još 1596. godine, spominje se, pri mitropolitu prizrenskom Mihailu, crkva Koraćevića, hram Sv. Nikole. Ovdje je sada džamija, koja dosta naliči na crkvu, i tu je jedno teće s grobljem potomaka starih srpskih plemića koji, iako su se prevjerili, opet su zadržali svoje staro prezime „Koraćevići”, a i ne odvajaju se još od te svetinje, i kuće su im oko same te bivše crkve.
Ima jedna razvalina ispod Sv. Spasa, hram je Sv. Vračeva. Takođe, u gradu je bila jedna crkva kod Dušanovog dvora, hram je bio Sv. Preobraženja. U Pantelej-mahali ostalo je predanje u narodu: da je tu, nedaleko od jedne česme, bila crkva Sv. Pantelejmona; takođe i u Marašu, gdje je sada teće, kažu da su tu bili Jug-Bogdanovi dvori i njegova crkva. A po spomenicima i predanju, tvrdi se, da je bilo do šesnaestog stoljeća crkava u Prizrenu 12, a u okolini oko 365, kao što je jedan put kazano, a sada jedva da ima 20 koje služe.
U okolini blizu Prizrena su dva manastira koji služe, i to: na istočnoj strani nepuna 2 časa od Prizrena, pod Šarinim ograncima – Sv. Marko, na 3 časa daleko od Prizrena – Sv. Trojica.
Pravoslavni Srbi imaju potpuno u svemu uređenu, sa 4 razreda, mušku osnovnu školu, sa 4 učitelja; jednu žensku osnovnu školu s jednom učiteljicom, i jednu bogosloviju sa 3 razreda i jednim pripremnim razredom. Otkako se zna, u Prizrenu su bivali nastavnici sve domoroci, sa spremom domaćom, do samog početka druge polovine ovog stoljeća, i prvi put javio se, s boljom spremom sa strane, kao učitelj: Nikola Musulin i njegov učenik i zet Milan Novičić, koji se tamo prvi put pojavio kao bogoslov beogradski i vaspitanik Velike škole, a zatim Stavrić i potpisani, oba vaspitanika Kijevske duhovne akademije. Poslije ovih nastavnika napade nešto smrt a nešto i vlast, te otjeraše jednog u Bitolj, a drugog u Aziju na zatočenje, i za malo prije 5-6 godina, što se ne zatvori Prizrenska bogoslovija; no sad opet, od te strane, popravilo se unekoliko stanje, te sada tamo ima nastavnika pet: tri vaspitanika beogradskih, jedan ruski i jedan ženevski.
Ovo je jedini zavod srpski u Staroj Srbiji i Makedoniji, koji je više od osnovnih škola. Na ovaj zavod, od prije 15 godina, propagande i neprijatelji Srpstva pogledali su sa uveličavajućim staklom kao na kakav germanski ili oksfordski univerzitet, pa su stoga i naperili udvojenu, pa i utrojenu svoju snagu protiv tamošnjeg Srpstva. S toga, krajnje je vrijeme, da Prizrenska bogoslovija korača uporedo sa savremenim okolnostima i potrebama, da ne figurira tamo samo radi jedne moralne potpore, tj. neophodna je potreba, da se prida tamo još koji nastavnik i da se dalje produži, bar sa dva razreda; a i vrijeme je već, da je tu zamijeni kakva polugimnazija, a ova kao starija i opštija trebalo bi da dalje pređe, ako ne odmah u Skoplje, a ono bar u Tetovo da se prenese.
U prizrenskoj okolini ima škola: u V. Hoči, Streckoj, Ljubuždi i Zočištu, a učitelji su već sada prizrenski bogoslovi, sem jednog koji je svršio Beogradsku bogosloviju. Sveštenstvo je svršilo samo osnovnu školu – osim njih nekoliko koji su učili beogradsku ili prizrensku bogosloviju – ali svaki zna pisati po starinski, pjevati u crkvi i prilično služiti božanstvenu službu – a ima i od njih svjesnih i dobrih patriota.
O Gogama-Cincarima – nema se šta drugo kazati do to, što je rečeno i za Srbe; imaju jednu mušku i jednu žensku školu; djeci predaju na grčkom jeziku, ali djeca samo srpski govore; nastavnike šalju ili iz Atine ili iz Carigrada. Crkvu imaju onu pređe pomenutu, otetu od Srba, „Sv. Spas”, i tamo pjevaju i služe na grčkom jeziku. Sveštenici su ime spreme onake iste kao i srpski.
U Prizrenu je katedra pravoslavne srpske mitropolije, čiji se mitropolit zove „raško-prizrenski i skenderijski”, a pod ovu mitropoliju spada onaj dio Stare Srbije, koji leži na zapadnoj strani Šare i koji se dio dodiruje do kraljevstva srpskog, Bosne, Ercegovine, Crne Gore i Jadranskog mora” – zapisao je arhimandrit Sava.
(NASTAVIĆE SE)