-Priredio: MR ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ
Knjiga pjesama „Bos po riječima” Novice Đurića, jednog od najautentičnijih savremenih pjesnika u Crnoj Gori, nije samo nastavak, odnosno dopuna dosadašnjeg književnog opusa koji je ovom autoru već odavno obezbijedio sigurno mjesto na ovdašnjoj literarnoj mapi, nego prije svega još jedan uspješan pokušaj otkrivanja, demaskiranja svijeta kroz poeziju, u kojoj riječi prestaju da budu okamenjene stilske figure.
,,Novica Đurić i u ovoj zbirci slijedi prepoznatljivu poetiku, koja se uočavala i u njegovim ranijim knjigama, pa čak i u knjigama proze. Pisac, međutim, ne odustaje od tvoračkog i novog u izrazu, od onih obilježja koje u cjelini teksta bivaju ključni poetski orijentiri, čiji smisao u konačnici postaje i smisao knjige `Bos po riječima`. U ovoj knjizi, kao uostalom i u ukupnoj poetici Novice Đurića, izdvajaju se tri ključna segmenta, tri osnovne pjesničke preokupacije – Bog, ljubav i porodica, odnosno tradicija. Otvaranjem ove tri kategorije pjesnik otvara i smisao cjelovitosti tog trojstva, odnosno hrišćanska prostranstva u kojima je i trojedini smisao čovjeka, kao tajna nad tajnama. Ako u pretpostavljenom slučaju pokušamo da analiziramo fenomen sna (pretpostavljeno fantastične kategorije) i onog koji sanja, onda možemo reći da ukoliko iz tog sistema uklonimo san iza njege više ne postoji ni sanjalac, odnosno onaj koji sanja. Ukoliko u antropološkom smislu iz jednog komunikacijskog sistema uklonimo jezik, onda ne postoji ni onaj ko se njime koristi, on postaje nemušt. Ukoliko na identičan način iz čovjeka odstanimo mit, onda, po istom sistemu, ne postoji ni onaj koji živi taj mit, odnosno onaj koji je na njemu bazirao svoju ljudsku – psihološku, istorijsku, tradicijsku, simobličku suštinu. Tek kada postanemo svjesni čistog teksta, postajemo svjesni i smisla pjesme”, piše književnik Đorđe Brujić.
Nakon petnaest knjiga poezije, smatra on, činjenica je da će mnogi djelovi pjesništva Novice Đurića na našim prostorima postati metafora, obraz, odnosno odraz transcedentalnog, arhetipskog, onog praizvornog koje svojim beskrajnim i nepogrešivim zracima prenosi duh ili dušu iz jednog u drugo vrijeme, iz jednog u drugi prostor, ,,iz drugih svjetova” u čovjekovu bezgraničnost, ili iz čovjekove bezgraničnosti u „druge svjetove”.
,,Činjenica je da je ovom knjigom Novica Đurić potvrdio/učvrstio svoje mjesto u savremenoj lirici koja nastaje na srpskom književnom jeziku u Crnoj Gori, jednako kao što je nedvosmislena istina da je njegova poezija postala prepoznatljiv izvornik u savremenoj književnosti. Upravo zbog ovih činjenica, nesvakidašnje pjesničke energije i posebnosti, i ova Đurićeva knjiga, kao i svaki novi rukopis, uvijek ostaju na iskušenju. A baš to je, nema sumnje, i najteže. I završimo ovako: `Ponovo se zatvorila i vratila u drevna vremena detinjstva, u epohu čuda kada se mogao oživeti svaki mrtav predmet`, zaključuje Brujić.
,,Nedavno sam imala jedno zaista lijepo kolegijalno i recenzentsko iskustvo, pisala sam i govorila o Novičinoj najnovijoj knjizi, poemi `Kosovo, majko`, riječ je o poeziji prepunoj ljubavi, koja je posvećena pjesnikovim preminulim roditeljima, kroz ljubav prema Kosovu i Metohiji. Svaka iskrena pjesnička knjiga ima svoje Trojstvo. Kao što je u pjesnikov dom radio prijemnik unio Trojstvo: Teslu, Moskvu i Gusle, u poemi `Kosovo Majko`, Novica Đurić, vječiti simbol pravoslavnih Hrišćana smiješta u majčine ruke. To su: Krst Dečanski, tamjan i malo soli. Čitava ova poema obilježena je ovim simbolima”, smatra pjesnikinja Milica Bakrač i dodaje da je pravoslavna, pjesnička, sinovljeva tuga ogromna, vječna kao Kosmet – nepregledna kao Rusija. Majka je otišla, sa njom i kućne pčele, hranilice, napustile saće, vinule se niz Kosovo. ,,Zbog te tuge nastaje i pjesma. Kao moleb. Svijeća. Cvijet. Božur. Pjesma Majci, Kosovki, Crnogorki, Srpkinji, mučenici. Pjesma kao zahvalnost. Dug. Poštovanje. I neizmjerna ljubav”, smatra pjesnikinja Bakrač.
(Nastaviće se)