-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Koristeći brojne bune kao povod za ovakvo pisanje, vladi i knezu, sve do njegovog pada, upućivane su na stranicama „Novina” kritike slične sadržine. Krajem 1840. godine, poslije ugušenja mačvanske bune, koja nije imala čisto političku pozadinu, Pavlović se javio sledećim napisom: „Čitali ste, kako se je strogost obščenarodnjeg zaključenija [...] nad Đurđem Erdevičaninom buntovnikom Mačvanskim izvršila. To je zaista pohvalno zato, što treba, da svaki zakon svoju silu ima; no nameće se čoveku pitanje, zašto se ta strogost ne izvrši i nad Peketom i njegovim družstvom, kad su i oni buntovnici bili, pa jošt ne za žiropađu među sobom kao Mačvani, nego upravo protiv Členova praviteljstva, koji nisu hoteli, da se Knjaz Miloš u Serbiju dovede...” Na isti način propratio je i donošenje presude nakon pokušaja Gaje Vukomanovića, u proljeće 1841. godine, da bunom vrati na vlast kneza Miloša. Kao i kod prethodnih slučajeva, Pavlović je u svojoj osudi isticao pogrešnost i neopravdanost postupaka vlade prema pobunjenicima – dok su glavne organizatore i vođe pobuna oslobađali presuda ili ih globili tek neznatnim novčanim kaznama, dotle su nedužne, zavedene ljude, bez imena i uticaja u narodu, osuđivali na smrt ili kažnjavali teškim tjelesnim kaznama i dugogodišnjom robijom. Upravo iz tih razloga, kada su članovi vanrednog suda odbili da donesu ovakvu presudu, ushićen, Pavlović je pohvalio ovaj gest, tvrdeći da su ovi ljudi, svojim postupkom, odbranili „ime Srbsko”. On je smatrao da su sve kasnije bune mogle biti izbjegnute, da je, slično navedenom postupku članova suda, na samom početku bune protiv kneževih savjetnika, neopterećena interesom da očuva vlast, vlada blagovremeno i pravilno odreagovala.
Premda tekstovi ovakve sadržine prevlađuju, ipak se u „Novinama” mogao naći i poneki članak čiji je sadržaj svojim tonom odstupao od uobičajenog. To su bili rijetki napisi, čiji značaj uvećava upravo ta odlika. U njima je autor branio držanje kneza i njegovih ministara. U jednom od njih, iz novembra 1841. godine, prekorijevani su Vučić i Petronijević što su radili na tome da ih Porta postavi za savjetnike knezu, jer, ako oni nijesu na tome radili, zašto su na savjetnički položaj pristali kad je to protivno ustavu? Upisano im je u grijeh što su pridobijali narod za Karađorđeviće, pa im je predloženo da mole za pomilovanje.
U drugom dopisu, iz marta 1842. godine, dopisnik je iznio mišljenje o uređenju Srbije. On ne priznaje da je Srbija ustavna zemlja, jer u njoj narod ne učestvuje u upravljanju. Umjesto naroda, državom upravljaju sedamnaestorica savjetnika, koje ni bira narod, i oni stoga ne mogu govoriti u ime naroda, jer ga ne pitaju za mišljenje. Zato, kada narod hoće da iskaže „što mu je na umu i na srdcu”, on to mora činiti bunom. Stoga, pisac teksta je tražio da se dopusti umnim i srčanim ljudima da štampom iskazuju svoja mišljenja o opštim djelima svoje otadžbine i naroda. U isto vrijeme, on je zamjerao „Novinama” zbog pristrasnosti i osuđivao je Vučića što traži da njegovu stvar rješavaju strani dvorovi, a ne srpski sudovi: „Dakle Vučić [...] koji Ustav kaže se, brani – on neće da zna za praviteljstvo u Serbiji, koje je po Ustavu ustanovljeno?” Dopisnik se protivio i obećanjima o smanjivanju danka, jer bi to bilo na štetu državnih interesa.
Ako su vladu, njenu djelatnost i kneževo okruženje „Serbske narodne novine” prikazale dosta jednostano, to se nikako ne može reći za prikaz ličnosti i djelatnosti kneza Mihaila. Tokom nepune tri godine Mihailove prve vlade, Pavlović je mnogobrojnim, iznijansiranim, često i protvrječnim tekstovima pružio veoma slojevit prikaz ličnosti mladog kneza i njegovog rada. I dok se veoma rijetko mogao provući i u „Novinama” objaviti napis koji bi ustao u odbranu vlade, Pavlović nije pokazivao toliku isključivost kada je mladi knez bio u pitanju. To se sigurno ne može jednostavno tumačiti bolećivošću urednika „Novina” prema knezu. Doista, na samom početku Mihailove vlade, Pavlović je gajio određene simpatije prema njemu. Pored toga, pritisnut cenzurom u Monarhiji, a u želji da ne zatvori svojim listovima pristup u Srbiju, Pavlović se trudio da izbjegne svako sukobljavanje sa knezom, smatrajući da na taj način može biti od veće koristi ustavobraniteljima u širenju njihovih ideja i borbi za osvajanje vlasti u Srbiji. Iz tih razloga, u „Novinama” je, pored kritike kneza, moguće naći i dopise koji su davali pozitivnu ocjenu Mihailovog vladanja i podržavali ga u ostvarivanju mjera koje je preduzimao radi unapređenja zemlje.
Tako su, izvještavajući o buni protiv kneževih savjetnika, pisci ovih tekstova, osuđivali učešće članova vlade u njoj, jasno razdvajajući ulogu kneza od njegovih ministara. Braneći ga, oni su isticali da je njegova mladost i neiskustvo razlog propustima u vođenju državnih poslova. Takođe, uzrok mnogim nepravilnostima vidjeli su u presudnom, negativnom uticaju koji je u tom periodu na Mihaila imala majka. Tom prilikom, hvalili su njegovu pravdoljubivost, skromnost, umjerenost, kao i veliku trpeljivost.
(NASTAVIĆE SE)