-PIŠE: Milosav B. Gagović,penzionisani pukovnik JNA
Pripadnici JNA nijesu vidjeli krivca u Sarajevu kao gradu već u onima koji su dejstvovali po pripadnicima JNA iz toga Sarajeva. U svakom slučaju nijesu razmišljali kao lumpe-proleteri koji su razbijali fabričke strojeve misleći da ih oni eksploatišu, a ne vlasnici istih. Zato, umjesto termina ,,granatiranje Sarajeva”, treba da stoji dejstvo po oružanim sastavima koji su boravili u Sarajevu i dejstvovali po pripadnicima JNA u kasarnama, jer su i kasarne u Sarajevu. Tako da su i njihovi oružani sastavi granatirali Sarajevo.
Sarajevo obilježava dan oslobođenja od fašističkih okupatora, šesti april, što je zasluga pripadnika NOV, čiji su sledbenici JNA. Međutim, sada su ti sledbenici NOV postali okupatori i neprijatelji Sarajlija. Četrdeset i pete ih oslobodili šestog aprila, ali ove devedeset i druge ih okupirali, jer se stiče takav utisak na osnovu ponašanja pojedinih rukovodilaca čelnih ljudi države i dejstva paravojnih formacija muslimansko-hrvatskih u gradu Sarajevu. Sad su im kost u grlu, oni koji su ih oslobodili od fašizma.
Pripadnici JNA su dali ogroman doprinos izgradnji putne infrastrukture u BiH i izgradnji olimpijskih objekata, kao i obezbjeđenju održavanja Olimpijskih igara. Sa njima su se Sarajlije ponosile da bi ih te devedest i druge godine, ubijali po sarajevskim ulicama, iz čista mira bez bilo kakvog drugog povoda izuzev što su pripadnici JNA. Zašto? Nema drugog odgovora izuzev zato, kao što sam već naveo, što je na prostoru BiH vaskrsnula fašistička ideologija proklamovana od jednog broja čelnih ljudi, muslimansko-hrvatskih, garnirana sa radikalnim islamizmom koji su u pripadnicima JNA kao antifašistima vidjeli žestoke protivnike takve ideologije, kao i u srpskom narodu. Za ostvarenje fašističkih ciljeva potrebne su im bile oružane snage koje su ilegalno formirali pod nazivom ,,Patriotska liga”, a ne po nekim ranijim imenima, kako bi lakše pridobijali svoje sunarodnike. Kasnije su ih nazivali ,,Zelene beretke” kojima su u početku komandovali ljudi koji su se već ranije ogriješili o zakon kao što su Juka Prazina, Ceco, Ćelo, Murat i drugi slični njima kriminalci, što je dobro poznato Sarajlijama. Svi su bili vojnički neobrazovani, intelektualno ograničeni, ali su poslužili režimu za obavljanje onih prljavih poslova od zastrašivanja, silovanja, pljačkanja, protjerivanja do likvidacije poštenih građana srpske i crnogorske nacionalnosti. Interesantno je da je većina tih takozvanih ratnika i zaštitnika muslimanskog naroda tek postala stanovnicima grada Sarajeva, većinom 1990. i 1991. godine ili nešto malo ranije. Sada spadaju među bogatije Sarajlije, jer su se domogli imovine onih koji su morali da napuste Sarajevo.
Danas su njihovi naredbodavci glasni i tvrde da su oni žrtve, a ne oni koji su zbog njih morali napustiti svoje stanove, kuće i pobjeći sa vječitih ognjišta da bi sačuvali goli život. Ono što je najtužnije bilo tada, a i sada jeste, što se takvoj ideologiji i politici priključio jedan broj oficira JNA među kojima su pukovnici Hasan Efendić, Stjepan Šiber, Jovo Divjak, Vehbija Karić, Rifat Bilajac, Zićro Suljević, potpukovnici Fikret Muslimović, Enver Hadžihasanović, Rasim Delić, dr Mušir Brkić, majori Sefer Halilović, Sead Rekić i mnogi drugi koji su povjerovali u laži koje je tih dana, preko svih mogućih sredstava plasirala u javnost vladajuća garnitura. Interesantno je da su svi oni zadržali činove koje su stekli kao pripadnici JNA, protiv koje se trenutno bore i na taj način obmanjuju širu javnost, posebno svoj narod, o nekakvoj njihovoj pravednoj borbi i opasnosti od pripadnika JNA koja je sad navodno samo srpska i crnogorska, odnosno četnička i sve druge hoće da stavi pod nož.
Pošto je BiH postala samostalna i nezavisna, oružane snage su nazvali Teritorijalna odbrana kako se jedan dio oružanih snaga Jugoslavije i zvao. U čitavom tome košmaru, progonu Srba sa njihovih ognjišta, muslimansko rukovodstvo vrlo je umješno, za propagandu, koristilo upravo pojedine Srbe i Crnogorce koje su uspjeli pridobiti da rade za njihove potrebe, posebno da optužuju svoje sunarodnike pred evropskom i svjetskom javnošću. Kad su formirali Štab teritorijalne odbrane BiH, čelni čovjek, odnosno komandant Štaba bio je pukovnik Hasan Efendić, Musliman, a njegovi zamjenici pukovnici Stjepan Šiber, Hrvat i Jovo Divjak, Srbin, dakle predstavnici tri konstitutivna naroda u Bosni ravnopravno zastupljena. Takva struktura, vjerujem, i sad bitiše na čelu zajedničkih oružanih snaga. Za Evropu, ovakav sastav komande, govori da nema diskriminacije prema bilo kom narodu. U konkretnom slučaju pukovnik Divjak je zloupotrebljen, jer on nije mogao legitimno predstavljati srpski narod pošto nije od njih kandidovan. On se sticajem okolnosti našao u njihovim redovima. Zapravo, njega je vojni sud JNA osudio na određenu vremensku kaznu zatvora, uslovno dok ne otkloni posledice koje je pruzrokovao nesavjesnim rukovođenjem na štetu JNA. On je ne znajući da više nema pravo, a pravo ne priznaje neznanje, potpisao nalog za izuzimanje naoružanja teritorijalnoj jedinici jačine pješadijske čete, sa jednim borbenim kompletom municije, iz vojnog skladišta u Kiseljaku. Zapravo, zastavnik mu je u nekom restoranu u Kiseljaku poturio da potpiše nalog, što je Divjak i uradio. Ta četa naoružana i opremljena, sjutradan je upućena u Hrvatsku da se bori protiv pripadnika JNA, koji su izvodili borbena dejstva protiv paravojnih snaga Hrvatske. Zastavnik nije kažnjen, jer je imao odobrenje da izda naoružanje a pukovnik je kažnjen i smijenjen sa dužnosti komandanta Zonskog štaba TO.(NASTAVIĆE SE)