- priredio: miladin VELjKOVIĆ
Stojan Novaković pošao je da svoga druga isprati do Novog Sada. Za godinu dana, koliko su zajedno proveli na Liceju, njih dvojica su se opet združili, ovoga puta na mnogo duže vrijeme. Svoje prijateljstvo vezali su obredom pobratimstva, tipičnim za srpsku sredinu polovinom 19. vijeka i romantizam, koji je u nas imao svoje autohtone oblike.
U Novom Sadu Đorđević i Dokić su se ukrcali na parabrod s kartama za prvu klasu. Objede na brodu, koji su se sastojali od samih luksuznih i njima nepoznatih jela, kušali su prvi put u životu: specijalne supe, kečige, variva s prelivima, pitu s mesom, štrudlu s jabukama. Poslije svakodnevne popare za doručak i dugih godišnjih postova, to je mladim pitomcima izgledalo kao raj na zemlji. Đorđević je jedino u bogatoj kući ujaka Leka imao prilike da ponekad obilno ruča, mada zbog stida nikada nije mogao da napuni stomak. Veličanstveni grad Beč dopunio je novim oduševljenjem utiske s broda.
Pitomci su najprije predali svoje dokumente dekanatu Medicinskog fakulteta u zgradi Alte Gewwehfabrik, a zatim iznajmili stan u bečkom predgrađu Viden, u blizini Terezijanuma, gdje su svakog jutra medicinari imali predavanja iz hemije. Po kvalitetu, studije medicine u Beču nadmašile su u to vrijeme čak i one u Berlinu i Parizu. Već poslije prvih predavanja profesora Hirtla, Brikera, Rokitanskog, Škode i nadasve čuvenog Bilrota, stručnjaka za hirurgiju, srpskim pitomcima je postalo jasno zašto francuski, engleski, italijanski, pa čak i američki studenti dolaze u Beč da slušaju najslavnije profesore medicine. Studije su trajale pet godina, tj. deset semestara. Đorđević je na početku semestra svojski prionuo na posao. Bio je redovan posjetilac svih predavanja, koja su držana na njemačkom jeziku. Još kao gimnazijalac on je njemačkim vladao prilično dobro i, pošto je bio vrlo ambiciozan, čitao je romane na njemačkom i prevodio ih uz rečnik. Zato je odmah mogao dosta dobro da prati predavanja profesora, ali i da se služi udžbenicima iz medicine, koji su, takođe, pisani na njemačkom.
Način na koji su profesori držali predavanja oduševio je Vladana Đorđevića i medicina ga je od prve sasvim osvojila. Hirtlova predavanja o osnovama naučne medicine koja počiva na deskriptivnoj i patološkoj anatomiji bila su jedno novo otkrovenje za doktora početnika. Upoznavanje s čovječjim tijelom i organima koji se kriju ispod površine kože, kroz koje hirurški nož može da prođe tek ako se tačno zna svaki djelić ljudskog organizma bilo je najviši domet medicinske nauke s početka druge polovine 19. vijeka, koja se zasnivala na egzaktnim i eksperimentalnim metodama. Đorđević je, na svoje veliko oduševljenje, na prvim vježbanjima iz seciranja shvatio da ima jednu od dvije neophodne predispozicije za ljekara, a to je, prema riječima profesora Hirtla, bio „svinjski stomak”. Druga nužna osobina bilo je „anđeosko strpljenje”. Vremenom je dokazao da posjeduje i tu osobinu. Opčinjen Hirtlom, on je poslije svakog časa kod kuće prevodio na srpski njegova predavanja, mučeći se pri tom zbog nepostojanja medicinskih termina u srpskom jeziku. Stvarajući sam nove termine („srbizacija”), uticao je na proces izgradnje nacionalne nauke – medicine, koja je krajem 19. i početkom 20. vijeka ojačala i približila se svjetskim dostignućima. I docnije, kao ljekar, on je prevodio i objavljivao djela eminentnih stručnjaka iz oblasti medicine.
U sali za seciranje Đorđević je sate i sate provodio sa skalpelom u ruci, ispitujući krvne sudove, glavne arterije, pojedine nerve, moždane vijuge, zglobove. Tokom prve školske godine, od jutra do mraka, dane je provodio u specijalizovanim salama, laboratorijama, klinikama i amfiteatrima, a večeri kod kuće, uz knjigu. Sat odmora za ručak bila je jedina pauza u radnom danu pitomca. Osim redovnih, Đorđević nije želio da propusti ni mnoga popularna predavanja, kao što su bila ona iz antropologije. Obilazio je sve prirodnjačke muzeje. Iz želje da vidi more ukrcao se na voz koji je prevozio turiste iz Beča do Trsta i u svojoj dvadesetoj godini prvi put vidio Jadran. Krajem marta 1864. godine državni pitomac je ministru unutrašnjih djela poslao svoj prvi polugodišnji raport o svemu što je učio i polagao otkako je prispio na fakultet.
Izgledalo je da se u Vladanu Đorđeviću ugasila ona varnica književnika i pisca. Prvi semestri su ga toliko opteretili da nije imao vremena da se posveti pisanju, ali se zato odao čarima Beča koji je, kad su u pitanju dramske i muzičke umjetnosti, važio za evropsku prestonicu. U bečkom Burg-teatru, dvorskom pozorištu, prikazivane su drame, komedije i tragedije, ne samo Šilera i Getea nego i predstavnika cjelokupne svjetske dramske književnosti, a naročito Šekspira. Kao zaljubljenik u dramu on nije mogao da odoli tako velikom iskušenju.
(NASTAVIĆE SE)