- PIŠE: Vasilije Marković
Jole je proveo u Albaniji od 1949. do 1956. god. Krajem maja 1955, u Jugoslaviju je doputovala sovjetska državno-partijska delegacija, koju predvodi Nikita Hruščov. Nakon pregovora usvojena je „Deklaracija vlada FNRJ i SSSR“.
Josip Broz Tito odnio je pobjedu. Početak destaljinacije otvoren je 20. Kongresom KP SSSR-a N. Hruščov pročitao tzv. tajni referat o likvidiranju Staljinovog kulta ličnosti. Lukavi kukurznjak, tobože, nije se takao u ideološke razlike među suverenim narodima.
Farsa za farsom.
Emigrantima „po liniji IB“ obećano je da mogu slobodno računati na povratak u zemlju. Neke, kao našeg oca, sačekali su organi Udbe na graničnom prelazu, i odveli u zatvor. Nikakvog pokajanja nije bilo. Navode se neki članci koji mistifikuju ulogu našeg oca u navedenom periodu. Tvrdili su pomenuti članci da se naš otac nalazi u ulozi slobodnjaka, da dolazi redovno u Pipere, i još ponešto. Ništa od toga nije tačno.
Od svih abrova, tačan je podatak da me majka povela kod Blaža Jovanovića, da mu iznesem molbu, tu na ulici, da oslobodi našeg oca daljeg zatvora. Blažo mi je rekao, ali samo kratko:
„Tvoj otac provešće nekoliko dana u pritvoru, a onda će doći kući”.
Išao sam sa đedom Jovanom kod Todora Milutinovića, rođenog brata Ivana Milutinovića, kako bi đed Jovan izmolio Todora da izađe iz zatvora naš otac. Nijesmo imali konja, pa je đed klecao na putu. Da se smrzneš.
Naš otac je dva puta dolazio u Lišu, u pratnji milicije. Prvi put je dolazio kako bi se pozdravio sa Jovanom, koji je bio na umoru, drugi put je došao na sahranu svog oca, marta 1957.
Vijeće Okružnog suda u Cetinju izreklo je presudu, ovih dana, Jolu Markoviću, rukovodiocu jugoslovenske informbiroovske emigracije u Albaniji i glavnom i odgovornom uredniku lista na našem jeziku „Za slobodu“, koji je izlazio u Tirani.
U Cetinju, dan pred suđenja, otputovali su Mirko, mlađi brat Jolev, povratnik sa Golog otoka, Milo Božović, šurak Jolev koji je robijao na Golom otoku, naša majka, koja provela na Golom otoku godinu dana, Milan Božović, moja sestra Vojislava i ja.
Nije tačno tvrđenje lista „Borba“, kako se pred sudom pokajnički izjasnio za ovaj neprijateljski rad i izrazio duboko žaljenje zbog svega što je uradio.
Naprotiv Jole se hrabro držao na sudu. Bio je pitan da li bi likvidirao vrhušku Jugoslaviju, Tita, Kardelja, Rankovića, na šta je odgovorio:
– Sloboda je najveća svetinja za mene. Borio sam se četiri godine za oslobođenje Jugoslavije. Nosilac sam Partizanske spomenice, Partizanske zvijezde, Ordena zasluga za narod, i dva Ordena za hrabrost... Nijesam saglasan da kapitalizam ponovo pobjedi, kako vrhuška namjerava...
Jole je osuđen na kaznu strogog zatvora u trajanju od šest godina.
Poslije izricanja presude sud je dozvolio mojoj sestri i meni da u Bogdanovom kraju posjetimo našeg oca. Urezao mi se fakat kako je naš otac iskoristio nebudnost dežurnih milicionara, pokazujući đonove cipela koje je donio iz Albanije, u koje je strpao deset dukata. Bi mu ga!
Vrlo brzo naš otac je odveden na Goli otok, KPD Rab. Mučno su prolazili dani na Golom. Mnogo je dana prošlo, kad mi je saopštio istinu da ga nije niko tukao i prebijao. Satisfakcija golema i golemiška.
Tamo se našao i Savić Marković Štedimlija, kojeg su Rusi dugo držali u Sibiru, po sasvim drugoj optužnici. Bio je Piper. Jole je dugo odbijao da se nađe sa Savićem. Na insistiranje upravnika logora, Jole je popustio. Tada je Savić izložio svoju odbranu, da nikad nije bio Pavlićev čovjek, a to što se zabavljao sa Pavlićevom sestrom bila je puka koincidencija. Zatim je pričao da je mnoge Crnogorce i Jevreje spasio. Jole je poklonio punu pažnju Štedimliji.
Štedimlija je bio publicista. Živio je u Zagrebu. Književnik Radovan Zogović, koji je poznavao Savića, objavio je tekst „Druga smrt Savića Štedimlije“, prije Drugog svjetskog rata. Povod mu je bila ujdurma Savićeva, koju je ovaj plasirao u novine. Štedimlija nije mogao da se pomiri sa tim da je nepoznat u širim krugovima, pa je našao za shodno da objavi svoju smrt.
Savić Marković oslobođen je iz zatvora na Golom otoku, prije našeg oca. Bio sam sa njim samo jednom, u Štedimu, pošto je izrazio želju da mi pomogne u pismu Aleksandru Rankoviću. Ko se topi za pjenu se hvata! Savić je sam uputio dopis na označenu adresu.
Našoj majci pomogao je Savić da sroči obraćanje Blažu Jovanoviću. To obraćanje datira od 15. juna 1959. U obraćanju stoji i ovo:
„Nedavno sam posjetila svog supruga Jola Markovića u KPD Rab na Golom otoku i pošto sam ga vidjela i uvjerila se o njegovom izvanredno teškom duševnom i fizičkom stanju, vratila sam se kući, svojoj djeci, potištena i utučena, ali sam od djece sakrila svoje utiske da im ne zagorčam mlađani život i ne usađujem u nevine duše i klice mržnje...“
Pismo je opširno, na tri stranice teksta.
Naš otac je izašao sa Golog otoka za praznik Dan Republike, 29. novembra 1959. Slobodan. Jedino je bio u Kameniku kada je Hruščov bio u Podgorici, drugi put. Javio mu je povjerljivi čovjek da se skloni.
Inače, živio je u zavičajnoj Liši sa svojom suprugom Darinkom, do sudnjeg dana.
(NASTAVIĆE SE)