-Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
Treba znati da su ove potrebe publike i samih sineasta tokom ranih pedesetih godina u producentskim kućama bile dosta dugo omalovažavane ili na njih niko nije ozbiljnije obraćao pažnju. Producentsko spokojstvo zasnivalo se na snazi komercijalizma, koji u našim prilikama nije bilo ništa drugo do izvitopereni birokratizam, u trenutnoj konjunkturi industrijsko-zabavnih filmova. Poslije pedeset i pete, u sjenci Osnovnog zakona o filmu došlo je do nagle promjene u atmosferi i raspoloženju koje prožima domaću kinematografiju, pa je bez sentimentalnosti sasvim otvoreno počeo obračun sa onim plemenitim težnjama i nastojanjima da film kao društveni fenomen uđe u sfere prave umjetnosti. Pod udar su prvo došli preostali reditelji iz one prve poslijeratne generacije, a zatim mladi koji su se mahom slomili na slabijim ili veoma prosječnim tekstovima. Svima njima nametnut je profesionalno-fabrički tempo, za koji oni nisu bili dobro pripremljeni, i borba za prestiž. Talentovani reditelji su promašenim filmovima postali u neku ruku zarobljenici filmskih kuća, a artističke preokupacije nisu zavisile samo od reditelja već, prije svega, od producenata, koji su smišljenom politikom iskorišćavali njihove slabosti za svoje planove.
Bilo je mnogo više slabijih nego dobrih filmova i šund je počinjao da probija u domaće filmske priče. Ta želja publike za neposrednom opservacijom stvarnosti pogrešno je protumačena i bilo je dosta pokušaja da se ona podredi jednoj izvitoperenoj demagogiji. Vješti filmski politikanti pošli su od poznatog i opšteprihvatljivog stanovišta da je film po svojim mogućnostima i komunikaciji idealno sredstvo društvenog uticaja na milionski auditorij, pa su shodno svom mentalitetu izvukli zaključak po kome je film politika, ali i zabava, iza čega slijedi objašnjenje da svaka repertoarska ambicija mora biti u prvom redu podvrgnuta zahtjevima da se zadovolji po svaku cijenu ukus publike. Naravno, među sineastima je bilo i onih trezvenijih, koji su odmah uočili da ti principi nisu daleko od shvatanja filmske trgovine, da ukus diktira sadržaj i formu filma, ali su zato potpuno udaljeni od shvatanja po kojima i najsuptilnija vizuelna simbolika mora uticati na svijest publike, a ne podilaziti joj na jedan primitivan zanatski način. To je samo povećalo zabunu pa su učinjeni veliki napori i izgovorene gomile riječi kako bi se po starom filmskom običaju usaglasili zahtjevi publike, umjetnosti (u ovom slučaju društva) i birokratije. U previranjima koja su slijedila, istinski sineasti nisu mogli da dobiju bitku lako, jer su se na strani producenata našli i ekonomski instrumenti i svojom materijalnom snagom favorizovali zabavni i komercijalni film. Poslije toga su filmski poslovi dobili sasvim određenu boju. Prvo je trebalo afirmisati nepretencioznu komediju, odnosno, zasmijati razočaranu i rastuženu publiku i tako prekriti slabosti i ranije neuspjehe a pažnju javnosti skrenuti sa suštinskih problema našeg filma. U takvim planovima računalo se i sa filmom „Subotom uveče”, ali je, zahvaljujući upravo Vladimiru Pogačiću, dobijen film koji je sadržao kvalitete koji ga izdižu iznad takvih očekivanja i približuju onim pravim zahtjevima koji u filmu traže čovjeka i njegov svijet. Uz to, progovorio je ljudski o onim svakodnevnim problemima kao što su postanarski odnosi i upšte stambeni problemi, demistifikovao mnoge konvencije i pokazao ljudsku stranu tih naših međusobnih odnosa. U prvoj priči „Košava” režija je zaokupljena problemom kome do tada film nije posvjećivao pažnju, smatrajući da ne pripada sferi umjetnosti — stambenim nedaćama mladih ljudi.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.