-PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Kuće su malene, bez dimnjaka, a iz istih bi provirila ženska glava zamotana u crninu. Iz neke bi se opet začuo nečiji glas, i na prvi mah bi mi se učinilo da pjeva. Kad sam malo kasnije bolje čuo, uvjerio sam se da ne pjeva nego kuka i nariče za izgubljenim domaćinom i hraniteljem cijele porodice.
Jurim dalje, stignemo jednu žensku u crnini sa ogromnim svezkom na leđima. Pognute glave od velikog tereta na leđima, ide cestom kukajući i naričući. Onamo dalje, pred jednom malom čađavom kućom sjedi stari čiča od preko 90 godina. Na glavi mu crnogorska kapica sa grbom. Brci i obrve su mu bijele kao snijeg. Sjedi na jednom ogromnom i od mnoga sjedenja na njemu uglaisanom panju. Pušeći lulu, a u desnoj ruci drži neku kvaku po kojoj bi rekao da ništa nije mlađa od samog čiče! Oko struka ima uvijen pojas, i iza istog mu blista srebrom i biserom okovani handžar. Dođemo blizu njega i stadosmo. On polako ustade, pljucnu u stranu pa zatim zapita:
– A đe idete đeco?
– Na Njeguše, odgovori mu jedan od g.g. oficira, iz kamiona.
– Koliko ste star čiča,? zapita ga onaj što je pored mene sjedio.
– 93, odgovori čiča i odmah nastavi dalje da priča. – Žalim što sam ostario pa ne mogu da se bacim na tog prokletog Švabu. Da im ja pokažem ko su Crnogorci?.. Nego su ti kukavice gori od Turaka. Sjedne na to što leti, pa ti od gore baca ovđenak na đecu i nas stare, a ne smije da se spusti dolje pa da se u koštac uhvatimo. Vala bi mu ja odreza` glavu ka da ju nikad ni imao nije.
Utom istrča iz kuće šesnaestogodišnje djevojče. Crna oka, crne kose, dobro razvijena, bosa, raščerupane kose na glavi, a oči joj igraju i blistaju ispod crnih i gustih obrva kao dva brilijanta Jedan joj od g.g. oficira dovika:
– Mala, daj donesi vode!..
Ona se hitro okrete, ode u kuću i za tren oka već nosi u jednoj ruci ćup pun vode a u drugoj poveliku čašu, veliku kao krigla, sa drškom na strani. Nasu u nju malo vode, promućka, prosu, pa zatim nasu punu i dodade je onom gospodinu što je zaiskao. Isti je prihvatio pruženu mu čašu, napi se malo i ostalo prosu, pružajući joj praznu čašu i u isto vrijeme se zahvaljivao ljepuškastom djevojčetu na uslužnosti. Dok je malo djevojče stajalo pored kamiona očekujući povratak čaše, svima se ostalim prohtjelo da piju vode i ako im srce nije bilo žedno hladne vode, nego željno gledati u tako lijepo, mlado i bujno djevojče kao što to samo Crnogorke mogu da budu. I da nas posluži pa makar to bilo i hladnom vodom kao što je ona, i ako nam se uopšte voda nije pila niti smo bili žedni!
– A ko ti je to djevojče, čiča? reče jedan od g.g. oficira.
– To mi je unuka, odgovori čiča. – Otac joj je poginuo na Tarabošu za vrijeme Balkanskog rata sa Turcima. Pa eto sad je bez oca. Imam još jednog sina. On je kapetan. Tu je na Lovćenu. Ali koje vajde kad nikad ne može da bude kod kuće. Dođe samo malo pa brzo opet na Lovćen mora da ide. Jer Švabo hoće da napada, pa mora da brani ovaj krš. Pokazujući sa svojom kukom koju držaše u ruci.
Oficir pored mene, dade mi znak za polazak. Ja po njegovom nalogu smjesta krenem i ostavismo čiču, sa njegovom unukom, a njih obadvoje su neprestano gledali za nama, sve dotle dok nijesmo zamakli za okuku i u zelenilu se izgubili ispred njihovih očiju.
Nije dugo potrajalo, a već smo bili na Njegušima, u onom mjestu gde se pokojni Kralj i gospodar Crne Gore Nikola Petrović I rodio. S lijeve strane puta, podignuta je lijepa zgrada i u istoj je kafana. S desne pak strane puta je vojni magacin a onamo dalje naprijed podignute su kuće za stanovanje. Gore u brdu povrh samog vojnog magacina podignuto je nekoliko manjih kuća od neotesanog kamena. Kao i što su sve ostale crnogorske kuće i zgrade podignute od prostog i neotesanog kamenja.
Ulica je široka i šljunkom posuta, a sa obije strane ulice u priličnom razmaku jedna od druge podignute su kuće. I ja sa svojim kamionom stanem pred glavnu kafanu na Njegušima. Oficiri odmah siđoše sa kamiona i ja otjeram isti u zaklon za jednu zgradu, da bih izbjegao da me vidi austrijski posmatrač sa balona koji je bio već podignut sa austrijske ratne flote. Posmatrajući iz njega cijelu Crnu Goru i crnogorsku poziciju tako da sa balona slobodnim okom može vidjeti svako crnogorsko kretanje i šta se sve u njojzi zbiva.
Sklonio sam se zato da me ne bi gađali iz njihovih topova i teške artiljerije, kako sa kopna tako i sa ratne lađe, kao što se to već u mnogim slučajevima desilo.
Pošto smo obišli glavne položaje i razgledali sva strategijska mjesta u okolici Njeguša, spustili smo se cestom do samog podnožja „Čuvara Crne Gore Lovćena”, koji je svojim širokim grudima zaklonio Crnu Goru i ponosito se uzdigao iznad svih ostalih glavica prijeteći austrijskim prema njemu uperenim topovima. Samo što ne veli: Uzalud vam vaš trud i vaši pokušaji, jer dok je mene ovdje Crnu Goru i njene krševe sa njenim plemenitim i hrabrim narodom nikada osvojiti nećete!
Spustili smo se tako blizu Kotora, da nas je neprijateljski puškomet mogao dohvatiti. No, zahvaljujući crnogorskim krševima i zelenom šipragu vješto smo se provukli a da nas neprijatelj nije primijetio.
Dan je vrlo lijep i sunčan. Horizont je bio potpuno čist, tako da se austrijska flota slobodnim okom mogla vidjeti u kotorskom zalivu.
Kotor je pod našim podnožjem i to tako blizu, da smo mogli jasno čuti lajanje pasa. S vremena na vrijeme viđali smo po ulicama kretanje kotorskih stanovnika. Na crkvenom tornju otkuca 3 sata po podne. To nas opomenu da požurimo i vratimo se natrag na Cetinje, jer nam je trebalo još istog dana otići u Bar i zatim u Ulcinj.
(Nastaviće se)