-Priredio i preveo sa ruskog: VOJIN PERUNIČIĆ

Pored toga, drugi veliki autoritet za Katarinu – Monteskje, pisao je o jezuitima više nego blagonaklono:
„U Paragvaju imaju te rijetke ustanove, koje su izgrađene za vaspitavanje naroda u duhu dobročinstva i pobožnosti. Jezuite su okrivili za njihov sistem upravljanja, ali su se oni sa tim pročuli nadaleko, zato što su prvi ulili u dušu religiozna i humana shvatanja žiteljima dalekih zemalja. Oni su postavili sebi cilj da isprave učinjeno zlo, koje su napravili Španci i prihvatili se da zaliječe jednu od krvavih rana čovječanstva”.
Pretpostavljamo da su slična mišljenja i podstakla Katarinu da donese odluku o pružanju utočišta jezuitskom redu u Rusiji. Na kraju, iako je vlast i imala nekakve strahove od jezuita, onda su se oni smanjili u tom momentu, jer red nije pokazivao svoju moć i uticaj, već je izgledao kao dotrajala barka, koja očekuje potonuće. Međutim, organizaciona struktura reda je stvarno tonula, što su svi vidjeli, ali ne i njegova ideologija. Ideologija je imala svoj resurs, koji nije tonuo, a to je i vrijeme pokazalo.
Istoričar A.Popov, publikujući 1870. godine gore citirano Katarinino pismo, smatrao je neophodnim da ga prokomentariše: „Svojim prvim zauzetim stavovima prema papskom prestolu Katarina II je jasno izrazila osnovna načela politike, kojih se stalno pridržavala u odnosima prema latinskoj crkvi. Ne sprečavajući svoje podanike katoličke vjeroispovijesti da priznaju papu poglavarom njihove crkve, ona je odmah u početku odbacila svako njihovo miješanje u svojstvu svjetovnog vlastelina u poslove, koji nemaju direktnu vezu sa njihovom duhovnom vlašću. Ona nije dozvoljavala da oni odlučuju o nečemu na njenoj državnoj teritoriji, zato im je ona lično određivala prostor i granice eparhija i crkvenih opština”. Sve je ovo tačno. Katarina je unaprijed pripremila sve neophodne mjere predostrožnosti da bi zaštitila suverenitet Rusije od nasrtaja Vatikana kao države. Međutim, kako smo već rekli, postojala je još intelektualna i duhovna sfera.
Mihail Pogodin, čuveni ruski istoričar, u svojim „Aforizmima” veoma precizno je primijetio:
„Države se sastoje od teritorija i naroda, ali, postoje takve države sa takvim idejama i takvim uvjerenjima – religijskim, filozofskim, političkim i njihove granice i bestjelesne veze se šire... prenose... na primjer, jezuitski red, filozofija XVIII vijeka, Aristotelovo učenje”.
Interesantno je da od ova tri primjera, koja je naveo Pogodin, dva se direktno odnose na period Katarinine vladavine. Izgleda da je Katarina dobrovoljno otvorila ruske granice za ulazak dvije snažne „državne ideje” (francuske filozofije i jezuitskog reda).
U ovom slučaju govorilo se o dvijema državama-antipodima. Na čelu prve je bio bezbožnik Volter, a druge borac za religiju Lojola.
Protivljenje pravoslavne crkve, a takođe psihološke i birokratske barijere na putu prodiranja jedne i druge ideologije u Rusiju bili su otprilike istog intenziteta. A rezultat vjerske intervencije pokazao se drugačijim. Ekspanzija francuske filozofije se, očigledno, završila uspjehom. Uticaj jezuitskog reda je bio skromniji. U debati između Ignacija Lojolae i Voltera, kao pobjednik je izašao Francuz, a dokaz za to je da se sredinom XIX vijeka u Rusiji pojavilo mnogo više ateista, nego jezuita.
Katarina lično je bila pokrovitelj jezuitima, a posrednik između carice i reda bio je grof Černišev, vojnoadministrativni upravitelj bivših poljskih oblasti. Pokušaji Vatikana da utiče na Katarinu da zabrani rad jezuita u Rusije, nijesu urodili plodom. Njihove privilegije i prava samo su se povećali. Ukazom od 18. oktobra 1800. godine jezuitima su predali katoličku crkvu Svete Katarine u Peterburgu, a školu, koja se u njoj nalazila, preimenovali u Ministarstvo jezuita. Propis iz 1798. godine bio je zamijenjen drugim pravilnikom, koji je jezuitskom redu obezbjeđivao faktički punu nezavisnost. Jezuitskom redu je bilo dozvoljeno da otvara dobrotvorne ustanove, pri čemu je Senat morao da vrati redu imovinu, koja im je ranije pripadala, za svaku takvu otvorenu ustanovu.
Posebnu brigu za red je pokazao Katarinin sin, imperator Pavle I. On je 1801. godine dobio od rimskog pape bulu, na osnovu koje je zvanično obnovljena njihova organizacija u Rusiji. Kad je taj dokument stigao do Peterburga, on se našao u rukama već sledećeg ruskog imperatora Aleksandra I. Novi gospodar je, ipak, obnarodovao bulu, iako se kolebao. Više od deset godina uticaj reda je rastao i za vrijeme vladavine cara Aleksandra. Jezuitske misije se nijesu pojavljivale samo u Moskvi, nego i u Saratovskoj guberniji, Astrahanu, Odesi, Rigi i čak u Sibiru. Ukazom od 12. januara 1812. godine Polocko jezuitsko ministarstvo podignuto je na stepen akademije i dobilo sva prava, koja pripadaju univerzitetu. Akademija je imala tri fakulteta: filološki, bogoslovski i umjetnički fakultet (filozovija, prirodne i društvene nauke).
Prvi član carskog ukaza je glasio: „Polocko jezuitsko ministarstvo, koje se od sada zove Akademija, biće pod Našim neposrednim pokroviteljstvom, a nastavni proces će biti u potpunoj zavisnosti od Ministarstva narodne prosvjete, a njome će upravljati jezuitski upravitelj”.
(NASTAVIĆE SE)