-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Vučićeva krupna pojava i oružje koje je uvijek nosio imali su nešto vojničko i zapovjedničko. Prema potčinjenima bio je strog, ponekad i surov. Kada se preporučivao ruskim komandantima za zapovjednika srpskih dobrovoljaca u Vlaškoj 1829. godine, obećao je da će vrbovati oko sto ljudi, koje će za kratko vrijeme vojnički obučiti i disciplinovati.
Međutim, vojskom je komandovao knez Miloš, kome su Vučić i ostali vojni zapovjednici gotovo svakodnevno podnosili izvještaje o svim preduzetim i namjeravanim mjerama.
Prva gardijska jedinica formirana je u Požarevcu, a kasnije još jedna četa u Kragujevcu. Egzercir, smještaj gardista, šivenje i farbanje uniformi, nabavka provijanta i drugih sredstava potrebnih za vojsku samo su dio poslova koje je obavljao Vučić kao šef garde. Sredinom septembra u Požarevcu su bili vojnici iz svih nahija, izuzev iz Sokolske.
Vučić je istovremeno rukovodio poslovima u kneževom konaku u Požarevcu, aktivno učestvujući u Miloševim trgovačkim poslovima. Mihailo Gavrilović je kao jedan od glavnih nedostataka Miloševe vladavine istakao monopolski položaj koji je držao u trgovini, a zbog kojeg su veliku štetu imali ne samo trgovci već i svi drugi poslovi u vezi s trgovinom. Miloševi ortaci i kalauzi kupovali su od naroda proizvode ispod tržišne cijene ili su od naroda tražili „pomoć” za izdržavanje Miloševe stoke. Vučić je kao gružanski knez bio uključen u poslove te vrste. Međutim, kada je u progonstvu sam počeo da trguje, taj posao obavljao je uporedo sa zvaničnim dužnostima, pa je katkad teško razdvojiti kad je radio za sebe, kada za kneza, a kad je vršio zvaničnu službu za koju je primao platu.
Videći u Požarevcu većinu Miloševih činovnika kako se bave trgovinom, Vučić je kapitalom stečenim u Vlaškoj nastavio taj posao. Imao je kalauza koji je u požarevačkom kraju kupovao med, maslac i brašno. Saznavši za Vučićevu trgovinu, Miloš ga je oštro osudio, nazvavši ga „nečovjekom”. Kneza je posebno naljutilo što je Vučićev kalauz, navodno, kupovao robu govoreći da je za knežev konak. Stoga je od Vučića zahtijevao da se preseli u drugo mjesto.
Vučić je priznao da se bavio trgovinom, ali je odricao sve ostale optužbe. „Ispovedam se čistom dušom i pred Bogom i pred Vama da nigdar pomislio nisam o neblagodarnosti i nepriznatelnosti k Vama, a kamoli o neverstvu. Neću Gospodaru nikada ovome podlome poroku podleći i u najvećoj mojoj nesreći, a kamoli sada, kada sam u Vašemu dvoru svega dovoljan bio”. Zajedno s Vučićem, zbog iste stvari odgovarao je Stojan Simić, za kojeg se zauzeo njegov brat Aleksa. Izgleda i da je kneginja Ljubica stala u Vučićevu i Simićevu odbranu, pa je Miloš odlučio da im oprosti. U Požarevac je poslao Arsu Andrejevića, koji je Vučiću i Simiću u prisustvu kneginje Ljubice prenio Miloševu naredbu za premještaj u Beograd. Rano ujutro 16. oktobra 1830. godine Vučić i Simić su iz Požarevca pošli u Beograd.
Poslije Crnuće, Vučkovice, Poreča i Požarevca Vučić je službu nastavio u Topčideru i Beogradu, a tu je došao u vrijeme priprema za svečano objavljivanje Hatišerifa i proglašenja autonomije Srbije, koje je zakazano na Svetog Andreju Prvozvanog, dan kada je Beograd oslobođen 1806. godine. Budući da je predviđeno da svečanosti prisustvuju najistaknutiji Miloševi činovnici, narodni poslanici iz svih nahija u Srbiji, srpski i turski vojnici, osnovne teškoće bile su smještaj i ishrana velikog broja ljudi koji su dolazili u Beograd. Vučiću je zbog toga naređeno da obezbijedi pečenje hljeba i smještaj za vojsku. Knez Miloš želio je da čitanje Hatišerifa i proglašenje kneževine obavi izvan zidina tvrđave Kalemegdana i da tom činu da narodni, srpski karakter, što ne bi bilo da je svečanost održana na Kalemegdanu. Za tu priliku je na Tašmajdanu, daleko izvan beogradske varoši, na mjestu gdje je kasnije sagrađena Crkva Sv. Marka, podignuta humka s koje je 12. decembra 1830. godine proglašena Kneževina Srbija. Taj događaj predstavlja vrhunac Miloševe vladavine. Obezbijedivši međunarodno-pravni subjektivitet Srbije od tada, iz godine u godinu, knez se suočavao sa sve snažnijim zahtjevima za stabilnom unutrašnjom državnom organizacijom. Opozicija njegovoj vladavini nastajala je u krugu njegovih najbližih činovnika. Ali, prije nego što je stao na čelo nezadovoljnika Miloševom vladom, Vučić je morao da izdrži još nekoliko kneževih udara.
Vuk Karadžić je kao negativnu Miloševu vladarsku karakteristiku istakao običaj da se „sprda” s činovnicima, čak i u zvaničnoj prepisci. Jednom prilikom, 1831. godine, Beogradski magistrat je u pismu poslatom u Kragujevac oslovio Vučića s „gospodin”. To pismo pročitano je pred knezom Milošem i Amidžom. Znajući da Vučić nije u kneževoj milosti, Amidža se na svoj način čudio što se gospodinom oslovljava nasilnik i siromašan čovjek, „koji niti imaju stoke šute ni rogate, niti im se barem po kamena na Topčideru okreće [...]”. Amidžina primjedba dopala se knezu Milošu, koji je činovnicima beogradskog magistrata naredio da ubuduće paze kako Vučića oslovljavaju.
(NASTAVIĆE SE)