- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Pribićevićev veliki politički protivnik, koji je sa njim bio u sukobu od trenutka kada je mladi profesor matematike počeo da se bavi javnim radom, bio je Jaša Tomić. Kao vođi srpskih radikala iz Ugarske, Tomiću je smetalo postojanje još jedne jake srpske stranke u ugarskom dijelu monarhije, pa je godinama pokušavao da suzbije njen uticaj. Radikalski lider je tvrdio da Pribićević nikako nije uspijevao da stekne pristalice među Srbima u Ugarskoj, pa se poslužio lukavstvom da bi formirao svoju stranku i na ovom prostoru. To je učinio tako što je nekolicinu svojih sledbenika u Ugarskoj organizovao pod imenom demokrata. U novoj državi Pribićević se odrekao starog „osramoćenog”, samostalskog imena i preuzeo ime svoje druge stranke. Na taj način Tomić je objašnjavao stvaranje Demokratske partije u Kraljevini SHS. Podsjećajući na njegovo predratno djelovanje vođa radikala htio je da upozori na to da ne treba povjerovati u Pribićevićev preobražaj jer se njegova politička shvatanja nijesu promijenila, te on nije postao demokrata kakvim se pokazuje pred biračkim tijelom. Na rušenju autoriteta srpskog vođe iz Hrvatske Tomić je radio i tako što ga je predstavljao kao izdajnika: dok je Pribićević, na osnovu toga što je izbjegao vojnu obavezu za vrijeme rata isticao svoju odanost srpskom narodu, Tomiću je, naprotiv, upravo to bio dokaz da je stupio u službu ugarskog ministra-predsjednika grofa Tise.
Slično Jaši Tomiću, izrazito negativno mišljenje o bivšem uredniku „Srbobrana” imao je i Jovan Banjanin, naglašavajući njegovu političku nedoslednost i neprincipijelnost. Ovaj Pribićevićev saborac iz mladosti godinama je pisao protiv nekadašnjeg ličnog i političkog prijatelja. Svoje stavove o lideru Srba iz Hrvatske Banjanin je rezimirao u poznatom govoru održanom u Senatu Kraljevine Jugoslavije 1933. godine. U ovom govoru dao je i kratku rekapitulaciju Pribićevićevog rada i procjenu njegovog učinka. Ulogu Svetozara Pribićevića u političkom životu jugoslovenske države Banjanin je smatrao, u najkraćem, „kobnom” jer „gdjegod je taj čovjek došao, svuda je napravio samo haos”: u upravi, prosvjeti, agraru. On čak nije bio pristalica parlamentarizma i demokratije, javno izjavljujući da parlamentarizam smatra samo formom, a ne suštinom, sredstvom, a ne ciljem; cilj je za njega, naravno, bio očuvanje i izgradnja države Srba, Hrvata i Slovenaca. Za ostvarenje tog cilja Pribićević je smatrao neophodnim uspostavljanje centralističkog uređenja na temelju narodnog jedinstva. Opstanak države bio bi, po njegovom mišljenju, doveden u pitanje uvođenjem pokrajinskih autonomija, pa se oštro suprotstavljao svim takvim kombinacijama i njihovim pobornicima. Radić je, kao separatista, bio stalna meta Pribićevićevih napada, a Pribićevićeva vezanost za Srbiju i Beograd izuzetno naglašena. Sporazum između Pašića i Radića 1925. godine duboko ga je pogodio, te je poveo „besomučnu agitaciju” protiv saradnje radikala sa izdajnikom narodnog jedinstva, kako je nazivao vođu Hrvatske seljačke stranke. Da bi pokazao da je agitacija koja je trajala sve do izbora 1927. godine zaista bila „besomučna”, Banjanin je citirao niz izvoda iz Pribićevićevih govora i članaka objavljenih u samostalskim listovima, koji to ubjedljivo potvrđuju. Ali, ubrzo poslije izbora lider Samostalne demokratske stranke i sam je prišao Radiću. Kako je Banjanin tumačio ovaj preokret u politici Svetozara Pribićevića? Kao i svi njegovi kritičari, pretjeranom sklonošću ka vladanju koja ga je činila, kako je Banjanin izričito izjavio pred senatorima, „bolesnim čovjekom”. Godine 1919. računao je s tim da će postati vođa jedne velike stranke, Demokratske; pošto u tome nije uspio, novu nadu dobio je 1925. kada je formirao Nacionalni blok sa radikalima, očekujući da će poslije Pašićeve smrti postati njegov naslednik; budući da mu se i taj plan izjalovio prišao je Radiću kako bi, jednog dana, zauzeo njegovo mjesto i preuzeo ulogu vođe velike Radićeve stranke.
Dakle, iz Banjaninove interpretacije proizilazi da nema nikakve doslednosti u Pribićevićevoj politici, da je on olako gazio svaku svoju prethodno datu riječ, da je običan demagog i čovjek na sve spreman samo da bi došao do vlasti i na vlasti se održao. „Biti vođa, biti prvi, biti centar, to je jedina misao njegove poltike” – konstatovao je senator. U svjetlosti takve Pribićevićeve ideje vodilje treba posmatrati i njegov izdajnički rad u emigraciji: „Misleći da Jugoslavija, ne može postojati, ako on nije na vlasti, on je, bačen sa vlasti, htio da ruši Jugoslaviju. Centralizam, za koji se toliko borio, imao je da bude oličen samo u njemu. Centar, to je on! Ako nije centar u Beogradu, onda ide da bude u Zagrebu, a ako ni to ne bude mogao, on će odvojiti Baniju, samo da u njoj bude centar”. Banjanin je Radićevog koalicionog partnera smatrao i duboko odgovornim za atentat Puniše Račića na hrvatske narodne poslanike u parlamentu 1928. godine jer je, po njegovom uvjerenju, upornim provokacijama i pravljenjem nereda stvorio takvu atmosferu u Narodnoj skupštini koja je vodila direktno u revolveraški obračun. Pribićeviću je, dakle, mjesto na optuženičkoj klupi pored neposrednog izvršioca zločina.
(NASTAVIĆE SE)