- Autor: Milan Ružić

Srbi su pobjednički narod. Mi smo narod koji umije da voli, narod koji umije da prašta i narod koji umije da ugosti. Nerijetko nas proglašavaju i narodom koji najviše zna, najviše umije i najbolje se snalazi. Srbi su svijetu dali mnogo umnih glava. Dobili smo silne ratove, više njih za druge, nego za sebe. Borili smo se protiv svega što je prijetilo nama i svijetu. Sebe smo ispostili kako bi imali oni koji nikada nijesu imali.
Međutim, Srbi znaju da budu i prepredeni. Mi smo narod kojem se sve može prodati za pare ili funkciju. Fotelja je nešto što će porodice posvađati, braću pobiti i kuću zaravniti. Za vlast ćemo i sebe ubiti samo ako se pronađe način da i u smrti budemo na vlasti. Umijemo mi i da mrzimo, ali nam je najveća greška što uvijek i isključivo mrzimo sebe. Svoje ćemo pljuvati i kad ne treba, a na tuđe ćemo se smilovati i opravdavati ih kada ni Bog to ne bude mogao! Varaćemo i na najsitnijim stvarima samo da državu oštetimo. Dovijaćemo se da povrijedimo i najbliže samo ako ćemo mi od toga nešto imati, pa neka je to i pohvalna riječ i ništa više od toga. Za tapšanje po ramenu ćemo da tučemo! Za platu ćemo da špijuniramo i ogovaramo! Za lično napredovanje će Srbin unazaditi čitav svoj narod! Nije takav jedan, nego ih ima dosta.
Pucaćemo, razbijati, pljačkati, urlati i potkradati sebe, jer smo tako navikli ne znajući koliko tako sebi zla nanosimo. Nijesu ni drugi narodi nešto mnogo bolji, ali u varanju, potkradanju i mučenju samih sebe, mi smo ubjedljivo najbolji!
Nikada nijesmo drugima nanijeli onoliko zla koliko smo samima sebi! Takvi narodi se ne rađaju, već takvi postaju, a znate li zbog čega?
Zbog toga što smo svima bili moneta za potkusurivanje. Zbog toga što pravila važe za sve druge, osim za nas. Svi narodi sebe mogu nazvati narodom, a jedino mi sebe ogovaramo i nazivamo drugačije! Tako smo se vremenom navikli, jer su drugi oduvijek u nama vidjeli samo topovsko meso. Mi smo krivi što ne pamtimo i što im vjerujemo! Naš narod nije naš, jer novac kojim se to plaća dolazi sa strane. Naše je naše dok god ne izgubimo neku računicu, pa onda može kako ko poželi, a taj neko opet skoro uvijek bude iz našeg naroda.
Svako je od svoje kuće htio po ciglu da uzme dok kuće nije nestalo. Sada svi hoće parče zemlje, a kada su i njega ugrabili, nije ostalo ništa osim namještaja. Kad je stari namještaj razdijeljen, sudili smo se međusobno ko je ugrabio više. Dok je suđenje završeno, svjedoci su umrli ili bili ubijeni, a kada je privedeno kraju, naš predmet, krvlju opran, zastario je i opet smo počeli nanovo sa starim kućama. Sada je jedan dio srpskog naroda vlasnik nekretnina, a drugi dio je onaj koji plaća rođene kuće koje mu je brat oteo! Sve su međe pomjerene, sve cigle rasute, sav novac proćerdan, svaka njiva mržnjom zasađena, svaki brat posvađan, svi roditelji ostavljeni sami i svaka zastava skinuta i zamijenjena nekom novom, kažu boljom.
Sada nam je korov postao cvijeće, krađa nam je legalizovana, život je postao jeftin, a smrt skupa, jer se ovdje samo na tome i zarađuje. Zna se da nje mora imati tamo gdje život stoji ili ne postoji. Dižemo sebi spomenik od starih cigala sa kuće i bratskim leševima.
Zaboravljamo sve one koji su nam ikada pomagali, a porobljivače gostimo u najboljim hotelima! Krademo jedni od drugih, jer nas je sramota nekom tuđinu ruku u džep da stavimo, ako je već stavljamo, a brat je navikao!
Kada nam je dobro išlo, sebi smo pripisivali uspjehe, a kada je krenulo po zlu, krivce smo tražili po freskama, ikonama i kupolama crkava!
Jedan takav narod, a namjerno navodim samo ono što kod nas ne valja, je moj narod! Moj je i njega se ne stidim! Nijesu ni drugi narodi mnogo bolji! Jedino što možemo pokušati jeste da svoj narod vratimo sebi i učinimo ga boljim, a ne da gledamo druge, one gore, pa da, vidjevši njihove neuspjehe, sebe pred sobom hvalimo što nijesmo takvi. Takve treba zaboraviti, a gledati samo sebe, jer je ovo vrijeme sebičnih. Nijesmo takvi, ali morali bismo pokušati da bismo opstali!
Volim svoju zemlju i svoj narod i ovakve kakvi su. Ovakve kakvi smo! I ne bih nikada mijenjao ni državu, ni narod, jer onda ne bih bio ono što sam!
Lako je voljeti savršenstvo! Hajde pokušajte da volite nekoga sa manama.
Nije podvig Srbinu odustati od Srba i Srbije. Podvig je istrajati! Ako nas već Gospod ovakve ne ostavlja, ko smo mi da u sebe sumnjamo?

wwwiskra.co