Roman ,,Ratna sreća” našeg velikog pisca i akademika Mihaila Lalića uskoro će moći da se kupi na kioscima širom Crne Gore, samo uz dnevne novine ,,Dan” po cijeni od 4.99 eura. Ovom knjigom nastavlja se edicija ,,Obodskog slova” kojom se na nekin način ispravlja nepravda prema liku i djelu ovoga velikana pisane riječi, a ujedno i podsjećanje na zvjezdane trenutke crnogorske istorije i tradicije.
,,Da ja tebi nešto kažem!... Nekome je svaki rat svršen prije no je i počeo, ali za mene i moje društvo nije svršen dokle smo živi”, kaže Tadija, jedan od Lalićevih likova, nagovještavajući na taj način ratnu tematiku koje se ovaj pisac dosljedno drži u gotovo svim svojim djelima. Kada je konkretno u pitanju roman ,,Ratna sreća” Mihailo Lalić je za njega dobio NIN-ovu nagradu 1973. godine. Dok je u prvom ciklusu Lalićevih romana literarni junak koji skreće pažnju, mladi revolucionar Lado Tajović, u ciklusu koji počinje ,,Ratnom srećom” to je zasigurno zanimljivi starac Pejo Grujović, koji kritički preispituje burnu ličnu i kolektivnu prošlost.
Treba pomenuti i zanimljivu pikanteriju iz Lalićevog života, koji suzabilježili književni hroničari. Dva naša velika pisca, nobelovac Ivo Andrić i Mihailo Lalić imali su kuće u Herceg Novom, gdje su često boravili. Zapisano je da se nijesu družili, uzmicali su jedan od drugoga. Jednog dana su se slučajno sreli, pa su nastavili šetnju, pišu istoričari književnosti. Ćutali su, sve vrijeme, da bi na kraju, Andrić rekao: „Ala se siti naćutasmo”. Znali su iz knjiga jedan drugoga. Mihailo Lalić u jednom od svojih članaka piše da je u trećem razredu gimnazije natrapao na knjigu Ive Andrića i začudio se: ,,Piše čovjek o našim ljudima i kasabama, piše bez uljepšavanja, a to sasvim lijepo i zanimljivo izgleda. Nešto kasnije sam upoznao Krležine knjige i vidio: ,,Ne piše pisac tek onako, što mu se piše, nego se pisanjem bori protiv nekog odvratnog stanja, protiv nasilja, pljačke nejakih i bijede, a za neko pravednije stanje koje bi se zajedničkim naporima moglo ostvariti”. Ljubo Jandrić, koji je razgovore sa Ivom Andrićem pretočio u knjigu ,,Sa Ivom Andrićem”, zapisuje da je nobelovac, poznat po škrtosti u pohvalama, istakao da za njega postoje tri vrste pisaca: Jedni čija je slava daleko iznad njihovog imena, kao što je to Ilja Erenburg, drugi čiji je izuzetan ugled u potpunom skladu sa njihovim imenom, navodeći kao primjer Miroslava Krležu, i treći čija bi slava trebalo da je daleko iznad njihovog imena. E, takav je Mihailo Lalić, zaključio je Andrić.
Ipak, kuća u kojoj je u Herceg Novom živio književnik Mihailo Lalić – srušena je. Kuća Iva Andrića nije srušena, što je za pohvalu, ali joj nije dat status kakav zaslužuje. Mihailo Lalić je decenijama živio i stvarao u Herceg Novom, a kuća mu je srušena. Kako to objasniti i čime? Treba li uopšte podsjećati da Mihailo Lalić pripada vrhu jugoslovenske književnosti, uporedo sa Ivom Andrićem i Miroslavom Krležom...
Treba podsjetiti da ,,Dan” i ,,Obodsko slovo” objavljivanjem ove vrijedne edicije poslije više decenija, to čine u čast stogodišnjice rođenja ovoga velikog pisca. Unesko je stogodišnjicu rođenja Mihaila Lalića uvrstio u kalendar internacionalnih jubileja koje je podržao u 2014. godini.
A.ĆUKOVIĆ