Mi zaista, kao malo koji narod, imamo duhovne pretke na koje možemo biti ponosni. I, što je važnije, na koje se moramo i možemo ugledati, kaže spisateljka Ljiljana Habjanović Đurović u intervjuu za „Dan”. Najčitaniju srpsku književnicu zatekli smo u radu na novom romanu, koji će, kako kaže po temi pripadati duhovnom ciklusu, ali i u pripremi za proslavu najradosnijeg hrišćanskog praznika, Božića. Već po tradiciji, naša sagovornica za ovaj veliki praznik sa velikom radošću priprema česnicu i jela, odlazi sa svojom porodicom na Božićnu liturgiju, da bi praznovanje nastavili u svom domu.
● U Vašem poslednjem romanu ,,Naš otac” pišete o svojoj porodici, međutim, Vaša priča nosi univerzalnu poruku. Koja je to poruka?
– Porodica je ono najvažnije što čovjek ima u životu. Bez porodice, čovek je slab, nesiguran, ranjiv. Koliko je važna porodica, znamo mi koji je nismo imali. Mi koji nikome nismo pripadali. Mi, koji smo znali i uveravali se, da svako koga volimo ima nekog koga voli više od nas. Nekoga iz svoje porodice. Mi, koje niko nije volio najviše na svijetu. Mi, koji smo kroz čitavo djetinjstvo i mladost osjećali da za svaku pažnju, za svaku lijepu riječ, za svako dobro djelo, za svaki gest ljubavi, moramo da budemo zahvalni. Porodica, to je ljubav. To je bezuslovna ljubav.
● Mnogo je mladog svijeta među Vašim čitaocima?
– Ljubav je uvijek neobjašnjiva. Volim jednu sentencu, mislim da pripada Romenu Rolanu, koju pamtim od rane mladosti: „Razumjeti znači objasniti. Međutim, nije potrebno objašnjavati da bi se voljelo”. Samo bih da dodam da je ta ljubav uzajamna.
● Vaš književni opus ocijenili su književni znalci u inostranstvu kao autentičan glas u savremenoj književnosti. To je veoma interesantno, budući da je riječ o viđenju romana iz Vašeg duhovnog ciklusa, a da o njima gotovo isto govore stručnjaci koji pripadaju i pravoslavnoj i katoličkoj crkvi...
– Ako je izazov za svakog umjetnika da stvori nešto novo, da po nečemu bude jedinstven, ili bar prvi, ja, milošću Presvete Bogorodice, to ostvarujem knjigama iz duhovnog ciklusa. U njima su istorijske priče samo osnova. U svakoj od tih knjiga u tkivo romana utkana je neka velika teološka tema. Pišem ih uvijek oslonjena na učenje Svetih otaca i najznačajnijih teologa, a za ocjenu zamolim njegovo visokopreosveštenstvo mitropolita Amfilohija. O toj teološkoj nadgradnji romana, kao o nečemu novom i autentičnom, govore ti dobri i nepristrasni poznavaoci savremene svjetske književnosti, i na istoku i na zapadu.
● Vaši romani su istorijsko-religiozni romani koji duhovnošću pozlaćuju puku istoriju činjenica i daju novu dimenziju našim svijetlim istorijskim ličnosti, knjeginji Milici, Jefimiji, princezi Oliveri, despotici Angelini, ali, naravno i muškim likovima, knezu Lazaru, despotu Stefanu Lazareviću, Milošu Obiliću, despotu Stefanu Slepom...
– Mi zaista, kao malo koji narod, imamo duhovne pretke na koje možemo biti ponosni. I, što je važnije, na koje se moramo i možemo ugledati. Ove, o kojima sam pisala, i neke o kojima pišem novi roman. Imamo i Lovćenskog Tajnovidca, novoproglašenog svetitelja čiju mi je ikonu ljetos poklonio njegov dostojni nasljednik na tronu Svetog Petra Cetinjskog. A da li će ti naši dični preci, i njihov odnos prema temeljnim vrijednostima čovjeka i naroda biti mjera naših postignuća, ili mjera naše nedostojnosti, to zavisi od nas. Spoljnim okom gledano, naš položaj danas je strašan. Poraženi smo, siromašni i poniženi – da se zadržim samo na ova tri epiteta očaja. Važno da u ovom vremenu teških iskušenja ne zaboravimo ko smo. Da se odupremo onima koji nastoje da nam promijene prošlost i krivotvore istoriju, koji se podsmijevaju našoj tradiciji i rugaju našim svetinjama. Važno je da sačuvamo kosovski zavjet i sjećanje na Vidovdan. Da se svijemo oko naše Crkve i Svetosavlja. Da se obnovimo Duhom Svetim. Ako to uspijemo, bićemo dostojni baštinici naše istorije. I onih koji su je stvarali. Jednom prilikom razgovarala sam sa mitropolitom Amfilohijem o tome šta će spasiti svijet. Hoće li to biti ljepota, kao što je tvrdio Dostojevski, ili dobrota, kako su vjerovali neki drugi umni ljudi. „Stid” - rekao je mitropolit. „Svijet će spasiti stid”. Složila sam se. Stid pred neprijateljima. Pred bližnjima. Pred sobom samim. Pred potomcima. Pred Bogom. Stid pred precima. Nije sramota stidjeti se. Sramota je biti bestidan.
Mila Milosavljević
Piratsko elektronsko izdanje na ruskom
Izdavačka kuća ,,Palomnik” iz Moskve objavila je nedavno njen roman ,,Sjaj u oku zvezde”, zapravo peti po redu iz opusa naše sagovornice koji je preveden na ruski jezik. Prevodilac romana, Ilja Čislov, u pogovoru ruskog izdanja ove knjige, između ostalog, je zapisao:
,,Knjige Ljiljane Habjanović Đurović donijele su čisti dah i neponovljivi kolorit nacionalne tradicije malog balkanskog naroda, koji je na prelazu u treći milenijum hrišćanske ere sebi obezbijedio posebno mjesto u ruskoj svijesti. Ljiljana Habjanović Đurović predstavlja izraženi fenomen nacionalne i hrišćanske kulture. Kao antagonista ,,modernog svijeta iluzija” i njegove anti-humane i neduhovne subkulture, ona unosi živ, zdrav tok u dekadentno-degenerativnu `elitističku`, odnosno najviše reklamiranu savremenu prozu”.
Pored ,,legalnih” izdanja romana Ljiljane Habjanović Đurović, u Rusiji se nedavno pojavilo i ,,piratsko” izdanje iz njenog opusa. Naime, na sajtu Rutracker, koji je najveći ruski Torent sajt postavljeno je izdanje romana ,,Petkana” na ruskom jeziku. Tako je ovaj roman, poslije mnogih štampanih piratskih izdanja na srpskom dobio i prvo inostrano elektronsko izdanje.