Književnica Bosiljka Pušić najmlađe čitaoce obradovala je novom knjigom ,,Žab’ilijada”, koju je predstavila družeći se s njima nedavno na Međunarodnom podgoričkom sajmu knjiga.
Pušićeva je rođena u znatlijskoj porodici 1936. u Ćupriji. U Jagodini završava osnovnu školu i gimnaziju, a u Beogradu na Filozofskom fakultetu Odsjek za jugoslovensku i svjetsku književnost. Udajom se vezuje za Boku Kotorsku (Kumbor i Herceg Novi). Radila je u hercegnovskoj srednjoj školi kao profesor srpsko-hrvatskog jezika i jugoslovenske književnosti. Posvećuje se pisanju i 1970. objavljuje prvu knjigu pjesama ,,Krila iste ptice”. Do sada je objavila više od tridesetak knjiga ogledajući se u različitim književnim vrstama. Dobila je nekoliko književnih nagrada. Odlaskom u penziju počinje da slika. Održala je petnaest samostalnih i tridesetak grupnih izložbi. Živi i radi u Herceg Novom. Za ,,Dan” govori o svojim počecima, savremenoj sceni, hiperprodukciji knjiga, ali i učionici i djeci koja su joj inspiracija za mnoga djela.
●Kako ocjenjujete trenutnu književnu scenu u Crnoj Gori?
- U odnosu na ono kako je bilo kada sam ja počinjala ovo je sada jedan vatromet. Knjige se publikuju, pišu, piše žensko, muško, staro, mlado, što je zaista divno. Kada sam ja počinjala, bila sam jedina žena član Udruženja pisaca Crne Gore i ,,Jež” je karikirao naše skupštine tako što su osvanjivali tekstovi kako izgleda Skupština pisaca u Crnoj Gori kao ,,Drugarice Bosiljka i drugovi”. Bila sam jedina žena u Udruženju. Vrlo se radujem što je danas produkcija velika, a vrijeme je neumitan sudija. Ono će prosijati šta će ostati, a šta ne. Najbitnije je da ima od čega da prosije. Smatram da je književna scena bogata.
●Pišete za djecu, a bili ste i profesor. Da li imate uvid u današnju školsku lektiru?
- Nemam uvid u današnju lektiru. Odavno sam prestala da radim i već trideset godina nijesam u učionici.
●Da li Vam učionica nedostaje?
- Veoma. Nedostaje mi komunikacija sa djecom. Veoma volim da komuniciram sa djecom i ona su mi zaista transfuzija. Dok su moji unuci bili mali ja sam sve knjige koje imam za djecu napisala u komunikaciji sa njima. Uveče im pričam priču, a ujutru odmah sjedam za kompjuter i pišem. Nedostaje mi učionica u tom smislu zato što sam uvijek voljela da iznenađujem samu sebe. Moja predavanja su bila neka vrsta igre, bila su zanimljiva. Nije da se hvalim, ali moji učenici kažu da sam bila vrlo zanimljiv predavač.
●Poznat je Vaš zapis o Mihailu Laliću. Drugovali ste sa mnogim poznatim piscima. Koga biste izdvojili, ko je ostavio najveći utisak na Vas i Vaš rad?
- Od svih se izdvaja jedan pisac, koji je više filozof i estetičar i književni kritičar, nego što je pisac neke umjetničke proze, romana ili pripovijedaka. Napisao je jednu sjajnu knjigu koja se zove „Tri jugoslovenske veličine”, gdje je pisao o narodnoj književnosti, o Petru Drugom Petroviću Njegošu i o Ivanu Meštroviću. On se zvao Branko Lazarević, sada je pokojni. Veoma mnogo je uticao na mene i moj rad. Moje prve pjesme je prosljeđivao književnim časopisima i ja sam uz njega stasavala. Mogu reći da je on moj duhovni otac.
A.ĆUKOVIĆ
)){kind=small}
