Komemoracija povodom smrti velikana srpskog glumišta Vlastimira Đuze Stojiljkovića održana je u velikoj sali Ateljea 212.
- Gluma je bila njegov način komunikacije sa nesavršenim svijetom i prostor u kome se osjećao slobodnim, rekla je Svetlana Bojković, na komemorativnom skupu koji je okupio mnogobrojne kolege, prijatelje i poštovaoce. U prisustvu članova porodice, odali su poštu velikom Đuzi minutom ćutanja na poziv upravnika Ateljea Branimira Brstine, koji je zatim podsjetio na biografiju i uspješnu karijeru ovog umjetnika u pozorištu, na filmu, televiziji, radiju.
- Opraštamo se od Đuze na ovoj sceni na kojoj je bezbroj puta bio veličanstven, ali on je pripadao i mnogim drugim scenama. Generacije publike su odrastale uz njega, a mi glumci smo od njega učili, rekao je Brstina.
Mladi glumac Srđan Dedić pročitao je niz telegrama, od pozorišta, institucija i pojedinaca iz zemlje i regiona, u kojima se izražava saučešće zbog odlaska gospodina glumca, čija je lakoća igre potirala rampu između scene i gledališta, od divnog i omiljenog čovjeka.
Svetlana Bojković je istakla da su njenog dragog prijatelja krasili ogroman glumački dar, ali i karakter – otmjenost duha, svežina, jednostavnost, lakoća postojanja.
– Gluma je bila njegovo bjekstvo od profanog, način komunikacije sa nesavršenim svijetom, prostor u kojem se osjećao slobodnim. Svojim opusom obilježio je jedno doba kojeg se sjećamo sa nostalgijom kao vrijemena sa više radosti i topline u međuljudskim odnosima, rekla je Bojkovićeva, dodajući da je bila privilegija igrati i družiti se sa njim.
Nebojša Ilić je podsjetio da je za mlađe glumce Stojiljković bio pozorišni roditelj i pomagao im da artikulišu umetnost glume.
– Zajedno sa drugim velikanima te generacije bio je naš pozorišni kompas i sidro, a mi smo stalno provjeravali ličimo li na njih, izjavio je Ilić.
Makedonski glumac Nikola Ristanovski rekao je da je doputovao iz Skoplja samo da Đuzi kaže „hvala”.
– U svoj ovoj našoj zbrci, dok jurimo neke pobjede i uspjehe, moj najveći uspjeh je što sam sreo Đuzu na sceni i u životu, rekao je Ristanovski.
Tihomir Stanić je istakao da je Stojiljković „imao šarm, harizmu, glas, ali se nije oslanjao na te darove, nego je vrijedno radio i cio život posvetio ovom zanatu ili kako neki kažu umjetnosti”.
U sličnom tonu govorili su i glumac Feđa Stojanović, reditelji Boris Liješević i Ognjen Vasiljević, pominjući da je Stojiljković bio neodoljiv na sceni, a privatno duša od čovjeka.
Dirljiv govor održao je Svetozar Cvetković, navodeći detalje i anegdote iz Đuzinog života i karijere.
– Moja je sreća što sam igrao uz njega. Nosio je jednu posebnost, blagost koju je stvaralo samo njegovo prisustvo. Ono što je radio ostavlja nam smisao – naglasio je Cvetković.
Na komemoraciji su prikazani inserti i fotografije Stojiljkovićevih uloga i emitovani snimci njegovih pjesama, a na kraju, simbolično, „Još jedan prođe dan...”
Posmrtni ostaci biće sahranjeni u krugu porodice.
M.Nj.
Kolege su ga voljele i cijenile
Stojiljković je rođen 30. juna 1929. u Ražnju, a preminuo je 17. juna u Beogradu, poslije duže bolesti.
Ostvario je bogat opus u pozorištu, na filmu i televiziji. Voljeli su ga i cijenili kako kolege, tako i najšira publika.
Profesionalnu karijeru je započeo 1951. u Beogradskom dramskom pozorištu, a dugo je bio član Ateljea, do penzionisanja 1995. godine, ali je i nakon toga nastavio da igra u više predstava i da osvaja nagrade.
Tokom karijere ostvario je više od 130 uloga.
Najšira publika posebno pamti njegovog Rođu u TV seriji „Pozorište u kući” i Kontea Marija Tintoreta u seriji „Srećni ljudi”.
Na filmu je veliku popularnost stekao u hitu „Ljubav i moda” za koji je otpjevao čuvenu pjesmu „Devojko mala”.
Đuza Stojiljković je bio angažovan i na radiju, a na televiziji je pozajmljivao glasove junacima crtanih filmova (Patak Dača). Dobio je veliki broj najvažnijih nagrada, uklučujući „Dobričin prsten” za životno djelo.
)){kind=small}
