Knjiga ,,Glasovi nevidljivih ptica” Slavojke Slave Vojinović objavljena je nedavno u izdanju podgoričkog ,,Novografa”.
,,Pjesnikinja iz Pive Slavojka Slava Vojinović, jedna je od rijetkih koja je u ovom tragičnom bezljubavnom dobu, svoj poetski svijet sazdala od najprvotnijeg ljudskog osjećanja - ljubavi. Pjesnikinja Slavojka Vojinović suvereno ispisuje lični putopis duše, razotkriva najintimnija osjećanja, bez bojazni pjeva o susretima i o rastancima tijela, o žudnji i čežnji, kao elementarnim životnim česticama. U centru njenog vidokruga obitava samo jedna tvar - najljubavnija i najranjivija čežnja, aposlutni eros oličen diskretnim poimanjem ženskog ljubavnog bića”, piše o knjizi ,,Glasovi nevidljivih ptica”, pjesnikinja Milica Kralj.
Ona dodaje da je knjiga komponovana od tri koncentrična kruga – ciklusa, i to: „Treptaj duše”, „Glasovi nevidljivih ptica” i „Na parčetu obale”, u značenju troimenog jedinstva ljubavi: slutnje, susreta i rastanka (u poražavajućem značenju da je svaki rastanak ponovljena smrt).
,,Jezik ljubavi kojim pjeva Slavojka Vojinović koncentriše potencijalnu energiju poslije raskida/odlaska/ gubljenja bića koje je u potpunosti zamijenilo čitav svijet i činilo svojevrsni univerzum, jezik je kojim se imenuje nevidljivo prisustvo bića koje u trenu nestade u obrisu maglenih sjenki; jezik je to koji izražava bolnu istinu: „Iza spuštenih zavesa usne trepere/Srce poput napuštene kapele/u kojoj ni kandilo više ne gori”(„Neoprostivi osmjeh”), dodaje Kralj.
U huju vjetra i glasovima nevidljivih ptica, smatra ona, seli se lik odlazeće ljubavi; javlja se u treperenju srca, u podrhtavanju usana, u poigravanju sjeni dok na razbijenom ogledalu iscrtavaju udaljavanje koraka odlazećeg bića. Iskustvo osipanja i razgradnje ljubavnog sklada pjesnikinja iskazuje ponositim stavom, bez jadikovki i suzne patetike; melanholičnim iskazom i stihom koji sublimira samotnost u označavanju sjenki koje preuzimaju očigledna mjesta ljubavi i sele se postljubavne jezičke artikulacije, u „zvuke uobličene u riječi”, dodaje Kralj.
Postoje stihovi Miloša Crnjanskog u kojima se on pita: ,,Da li sjaj, koji se na duši javlja pri početku ljubavi dolazi iz neke nadzemaljske prošlosti; ili u prošlosti u našem životu“- sjaj koji se u pjesmama Slavojke Vojinović blista poput rose na laticama narcisa zagledanim u modrozelenu dubinu Pivskog jezera, ona prigušena svjetlost od koje autorka u dugim noćima sjećanja i prelistavanja spomena, stvara potpuni lik svoje ljubavi. One koja(nas) zanavijek napušta istovremeno rodivši u duši najtrajniji odraz, smatra Kralj.
„Glasovi nevidljivih ptica” Slavojke Slave Vojinović istovremeno je i podsjetnik na najtananije i najtajnovitije ljubvino osjećanje vaskrsnuća duše i tijela, zaključuje pjesnikinja Milica Kralj.
A.Ć.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
