Dragan Lakićević (Kolašin, 1954), najstariji aktivni urednik u izdavaštvu Srbije, glavni je urednik Srpske književne zadruge iz Beograda. Nekadašnji osnivač edicija „Reč i misao” i „Znakovi pored puta”, a sada uređuje „Kolo”, najstariju i najgledniju izdavačku kolekciju u kojoj ove godine izlaze knjige sa brojevima od 717 do 722. Lakićević je svestrani književnik, autor više pjesničkih i proznih djela, istraživač srpske narodne književnosti i srpske književnosti za djecu. Najviše izdanja imali su njegovi romani „Studengrad”, „Četni đavo” i „Mastermajd”, kao i romani za djecu: „Bajka o jabuci”, „Mač kneza Stefana”, „Princeza i lav”, „Beogradska princeza”.
● Ovo je bila Vaša godina. U Crnoj Gori ste primili dvije književne nagrade: „Jelena Balšić” i „Marko Miljanov”. Kako ste to doživjeli?
– Moj zavičaj je srpska književnost, i sve nagrade dolaze iz te književnosti. Prije ovih, dobio sam Vukovu, nagradu „Milan Rakić”, Gračaničku povelju, Kočićevo pero, književnu nagradu „Politikinog zabavnika” – najboljoj knjizi za mlade… Ove dvije nagrade primam u državi koja je sada zvanično zasebna, a ja sam rođen i odrastao i život proveo u onoj zajedničkoj: „Na iste svečanosti zajedno su vođeni, od istih bolesti svi pelcovani…” Nagrade su mi uručili preci i braća. Pred kućom vojvode Marka sa mnom je, u duši, bio i moj pokojni profesor iz titogradske gimnazije Luka Popović, kod kog sam pisao maturski rad „Etika Marka Miljanova”. A dok mi mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije daje ikonu Jelene Balšić, ja mislim na moju profesorku srednjevjekovne književnosti Radmilu Marinković od koje sam saznao za blagovjernu kćer kneza Lazara i njeno „Otpisanije bogoljubno”. Znači, nagrade ne primam sam, niti samo sada, već odavno i za zasluge mnogih...
● Objavili ste, nedavno, novu knjigu pripovjedaka „Slatka je muzika”, zatim studiju o tvorcima epskih narodnih pjesama „Srpski Homer”. Vaši su žanrovi razni, ne posustajete ni u jednome.
– Te priče su nastavak mog insistiranja na potisnutom žanru pripovijetke, na koju se premalo obraća pažnja otkako je u roman stalo sve i svašta, a pogotovo šansa za kakvu nagradu. A mi smo narod pripovijetke. Uzmimo samo najbolje: Grujo Mehandžić i Maksim Škrljić (narodni), zatim Glišić, Ljubiša, Laza Lazarević, Matavulj, Bora, Sremac, Andrić, Bulatović, Šćepanović, D. Mihailović... „Srpski Homer” predstavlja moje akcente na vrijednostima naše epske poezije koja je po sveopštem priznanju srpskih i svjetskih znalaca na trenutke dostigla, a na trenutke nadmašila Homera. Kao što je nekad prosvećena Evropa u toj poeziji otkrivala neslućene vrijednosti, tako današnja nedobronamjerna Evropa ukida taj duh i nama i sebi. (Današnja Evropa je gora od one nad kojom su očajavali Đura Jakšić i Vladika Nikolaj.) Bavio sam se udjelom Vukovih pjevača u završnim oblicima i u savršenstvu naše junačke poezije koja je na trenutke dostigla, a na trenutke nadmašila Homera.
● Urednik ste u izdavaštvu više decenija? Kako gledate na taj poziv u tim vremenima?
– Od 1979, kada sam izabran za mladog urednika „Rada” i docnije, od 1992, kada sam izabran za sredovječnog urednika Srpske književne zadruge, promijenilo se mnogo toga – i ljudi i vrijeme i društveni poredak. I sve to vrijeme sobom nosi. Žao mi je samo što se, prilično neprirodnim i nedobronamjernim putem, promijenio odnos prema knjizi i kulturi, što knjiga više ni u životu ni u društvu, pa ni u porodici, knjiga nema onu ulogu i snagu kao nekada, kada su i pisci bili autoriteti, a književni junaci uzori, a ideje i misli – opredjeljenja. Potreba za poezijom neće nestati („Bog je slobodu dao za čovjeka”, veli Šantić), ali knjige su s nama bile srećnije nekad, nego mi bez knjiga sada.
● Vi pripadate srpskoj književnosti. Smatrate li da nedostajete crnogorskoj kulturnoj sceni?
– Ne nedostajem ja, već, možda svjetovi i junaci mojih knjiga, pogotovo oni iz mojih romana za djecu „Mač kneza Stefana”, „Princeza i lav”, Bajka o jabuci”. Vjerujem da i sada u kolašinskim avlijama i po visovima oko mog rodnog grada ima dječaka koji vole podvige i vitezove naše starine. Tamo gdje smo se mi igrali Miloša Obilića i Marka Kraljevića, hajduka Stanka i Zeka Buljubaše, i sada neko čita i sanja. Njemu su službeno uskratili i te knjige i junake, i ime tog jezika, a tek posle toga mene. U Crnoj Gori je nezvanično ukinut Njegoš, tamo se sa svih ekrana govori suprotno Marku Miljanovu, i ja sam pri tome nevažan... Ja se nalazim u školskim čitankama u Srbiji, rade se naučni radovi o mojim knjigama i temama, a u crnogorskim školama niko za mene ne smije da čuje, jer sam srpski pisac i nemoguće me je odvojiti od Vuka Karadžića i od Branka Ćopića. Ali, književnost ima svoju višu pravdu i ona će sve dovesti na svoje pravo mjesto.
M. Milosavljević
Knjiga rukom ispisana
● Kad je počelo Vaše zanimanje za knjige i književnost?
– U najranijem djetinjstvu. Knjiga i baba – to su moji počeci. Baba sjedi pokraj furune, prede i pripovijeda o Psoglavi i o Tripku Gurišu, a u knjigama bukti plamen književnih junaka: hajduk Stanko, harambaša Jovanče, Mali Radojica, Hektor, Odisej, Robin Hud... U kući je mala očeva biblioteka, a preko puta, u kolašinskom Domu kulture, velika gradska biblioteka... Negdje potkraj osnovne, u onom Titogradu, napisao sam jednu podužu priču, neku svoju mušku „Hajdi”. Prepisao je, najlepšim rukopisom, ćirilicom, na formatu A6 od presavijene i isječene kancelarijske hartije, prošio iglom i koncem kao knjigu, nacrtao naslovnu stranu. Bila je to moja prva knjiga. Sa istim zanosom ja i danas „majstorišem” oko knjiga – svojih i drugih (uredniku su druge na prvom mjestu), i to za najstarijim stolom u srpskom izdavaštvu – u Srpskoj književnoj zadruzi
„Starica Milja – poslednji usmeni kazivač”
● Šta još izlazi iz Vaše književne radionice?
– Upravo je stiglo drugo izdanje moje knjige „Sabor poginulih – dnevnik-roman Svetozara Jovanovića”. To je proza zasnovana na podvigu jednog čovjeka, našeg savremenika, koji je u visovima svojih rodnih Bratonožića napravio ogromni spomenik svim Lutovcima koji su ginuli za slobodu otkako se pamti. Na odabranoj stijeni, na pogledu orlovima i oblacima, on kleše imena ljudi, ćirilicom – ako nestanemo da se zna ko je tu živio, kako se zvao i kako je poginuo braneći svoj prag i rod. Pisac je svemu tome dao romaneskni okvir, eros proze, i domislio šta Svetozar sanja i šta mu se događa. Svetozar je u isto vrijeme stvarna ličnost i književni junak – a stvarno i izmišljeno ne mogu se razdvojiti... Pogovor knjizi napisala je prof. dr Zorana Opačić... Takođe, trebalo bi uskoro da izađe iz štampe i knjiga „Starica Milja – poslednji usmeni kazivač”, dokumentarna studija o narodnim pripovjedačima s kraja 20. vijeka, među kojima je i moja Starica Milja iz Morače, izvanredan usmeni pripovjedač, koja mi je kazivala trideset narodnih priča i njihovih ostataka. wTo je u isto vrijeme roman o Miljinom životu i studija o njenom pamćenju i načinu kazivanja. U knjizi su i njene priče koje sam poodavno objavljivao u knjigama „Vuk i ajduk”.