Poslije velikog uspjeha koji je ostvarila romanima „Ringišpil”, „Pismo gospođe Vilme” i „Poslednje proleće u Parizu” Jelena Bačić Alimpić odlučila je da se u potpunosti posveti pisanju. Prije dvije godine zatvorila je novinarsko poglavlje. Odlučila se za trilogiju, „Kazna za greh” čiji prvi dio, „Noć kada su došli svatovi”, obara rekorde čitanosti. Kaže da su svi njeni romani lični, ali nisu biografski niti autobiografski. Zbog ogromnog interesovanja čitalaca, jer iako su prethodne tri knjige bili bestseleri, ova je je potukla sve moguće rekorde, već 9. februara izlazi drugi dio trilogije. Gostujući na Zimskom salonu knjige u Podgorici, Bačić Alimpić je istakla da su svi njeni romani izmaštani, osim istorijskih činjenica koje pominje.
- U junu, ako bog da, biće u prodaji i treća knjiga ove trilogije. Ovo sam sad uradila i nikada više. Prvo, pisanje u rokovima mi je užasno naporno. Drugo, do sada sam knjige izdavala otprilike na dvije godine, a sada će se desiti da za nepunu godinu izdam tri, što je za mene kao ubistvo. Ne spavam, ne jedem, mučim se, pričam sama sa sobom, moji mi se smiju. Nikada nisam imala ovakve stvaralačke muke, tim prije što me je uspjeh prvog dijela trilogije obavezao da moram da opravdam povjerenje čitalaca.
● Da li je književnost nova faza Vašeg života, koja je prepustila mjesto novinarstvu?
- Ne mogu da kažem da je književnost nova faza, jer sam je studirala. Književnost sam živjela kroz čitanje. Bila sam strastveni, krvavi čitač. Novinarstvo me odvuklo od književnosti. Ako samo ja budem birala nikada se neću vratiti novinarstvu, posebno ne televizijskom. To je divna profesija, nekada je bila časna, a nažalost, barem u Srbiji, to više nije. Televizijsko novinarstvo je dotaklo dno. To su samo rijaliti emisije, u kojima se promovišu kriminalci, starlete, prostitutke... To je daleko od svega onoga što sam učila osamdesetih godina prošlog vijeka. Ali, svijet se mijenja. Ne želim da budem dio takvog novinarskog miljea. Pisanje mi predstavlja neku vrstu terapije i bijega od svijeta u kome živimo.
● Poslednjih godina razvila se žustra debata između „spisateljica” i „književnica”. Čini se da su žene u tome agresivnije od muškaraca. Takođe, među najtiražnijim književnim imenima su nekadašnje novinarke.
- Ne bih rekla da su agresivnije... Činjenica da su žene u Srbiji, posebno novinarke koje su objavile knjige, poput prije skoro 30 godina Ljiljane Habjanović Đurović, novinarke „Duge”, Mirjane Bobić Mojsilović, takođe novinarke „Duge”, pa Vesne Dedić, Isidore Bjelice, kolumnistkinje i TV voditeljke, i da dođemo konačno i do moje malenkosti, za nekog je strašno. Ako ste novinar, pa još napišete knjigu, pa ste još i tiražni, to je naprosto neoprostivo. Čudan je taj naš mentalitet... Ne znam koliko je čitaocima uopšte poznato, ali više od 80 odsto autora bestseler romana u svijetu su upravo novinari. I Hemingvej je bio novinar, Ivo Andrić je bio novinar. Dakle, uopšte ne razumijem čemu halabuka. Podrazumijeva se da je novinar pismen. Završila sam jugoslovensku književnost i srpsko-hrvatski jezik u onoj Jugoslaviji. Književnost i novinarstvo za mene su odvojene stvari. Novinarstvo može da mi pomogne u književnom postupku, kada istražujem istorijsku građu određene epohe, ličnosti... Vjerovatno se u tome bolje snalazim nego neko ko se nikad nije bavio novinarstvom. Ali, moj književni izraz nema nikakve veze ni sa jednim novinarskim stilom, žanrovski je potpuno odvojen od novinarstva. Zato mislim da su mnogi skloni da brkaju babe i žabe, ali protiv toga niti hoću niti mogu da se borim.
● Jedan kritičar je istakao da su upravo savremene književnice na velika vrata u našu književnost uvele žene kao glavne likove?
- Tačno. Kod mene je to posebno izraženo, jer u svakom mom romanu žena je heroina. Urednik mi rekao da sam opsjednuta glorifikacijom žene. Možda jesam, možda je on u pravu, ali ja to lično mislim. A sve što mislim to i pišem, sve što osjećam to i pišem. Zato i vjerujem u to što pišem. Smatram da žena zaslužuje posebno mjesto, ne samo u književnosti, nego i generalno. A pri tome nisam ni feministkinja, niti sam bog zna kako emancipovana, a supruga sam i majka, ali definitivno smatram da ženski likovi zaslužuju apsolutnu pažnju i u književnom svijetu.
● Da li smatrate da svojim knjigama možete da doprinesete da žene shvate koliko su značajne i da vjeruju u svoje vrijednosti?
- Najveći kompliment koji sam dobila kada je ova knjiga u pitanju je što mi je nekoliko prijateljica koje imaju kćerke od 14 i 15 godina reklo „ovo mora da pročita moja kćerka”. O tome pišem - da je sve stvar izbora, volje, hrabrosti, pa čak i pored moralnih normi i osuda. Žene mogu i treba da se izbore za ono što im pripada, jer to zaslužuju. A, pripada nam ništa manje nego muškarcima.
S.ĆETKOVIĆ


Užasno nostalgična

● Boravili ste u Kanadi i vratili se... Da li ste zadovoljni što ste se vratili i ostavili, vjerovatno, život koji je nudio više?
- Ne bih mogla tamo. Veoma poštujem ljude koji odu u svijet, ostvare svoj san i naprave neki život. Mislim da je to vrijedno svakog poštovanja i divljenja. Tamo sam bila užasno nostalgična, bolovala sam od „bolesti za kućom”, domovinom, prijateljima, navikama... Mnogo putujem ali se strašno radujem kad dođem kući. Moje mlađe dijete, moja kćerka koja sad puni 16 godina, za razliku od sina, ima izrazitu želju da ode iz Srbije. Podržaću je, neću joj sjeći krila. Ona je dijete rođeno za neke druge prostore i mogu da joj poželim sreću. E, to je isto stvar izbora. Jer, kada bih joj rekla da ne može da ide, jer će mi pola srca pući ako ode, ne bi značilo da je volim, naprotiv - to bi značilo da je ne volim. Ljubav, istinska, bezuslovna, sastoji upravo u tome da one koje najviše volite pustite da odu.