Najnoviji časopis „Slovo” za srpski jezik, književnost i kulturu, promovisan je preksinoć u okviru tribine Udruženja književnika Crne Gore „Svobodijada”, u sali Društva crnogorsko-ruskog prijateljstva „Sveti Georgije” u Nikšiću. Urednik časopisa Veselin Matović je kazao da mi danas u Crnoj Gori, „već dvije decenije imamo primjere da se dosljedno i veoma precizno i skoro u svim ključnim tačkama sprovodi program okupatora iz 1916. godine, kada je austrijska soldateska došla na ove prostore”.
- Tada su Austrijanci zabranili u Crnoj Gori u školama srpske narodne pjesme, srpsku istoriju. Donijeli su nove školske programe, a umjesto ćirilice uvedena je latinica. Ista ta metodologija se sprovodi i sada, samo na drugačiji način. I pored svih naših otpora minulih 12 godina, u našim školama imamo porazan rezultat. Mnogo su važnije naše učionice i nastavnici i profesori od Skupštine i poslanika. Poslanici mogu i ovako i onako, danas jedno, sjutra drugo, vidimo nije im to problem da se prestroje, ali u našim učionicama se kuje i utvrđuje ova ideologija. Naše učionice su postale žarišta iz kojih se širi taj opaki virus te preidentifikacije Crne Gore, ukupnog njenog bića i njene latinizacije. Mi imamo latinizaciju Crne Gore ne samo u smislu nametanja latinice nego i u dubljem smislu, kazao je Matović, poručujući okupljenima da ako se ne izborimo za rješenje u školstvu, na tom polju izgubićemo bitku, jer nastava se već četiri godine izvodi mimo normi, bez plana, programa i bez udžbenika..
Književnik Milutin Mićović je naglasio da sama priroda stvaralaštva je velika radost i nema muke na svijetu i u životu kojoj stvaralaštvo ne može naći načina da je pretvori u radost.
- „Slovo” je postalo junak našeg doba. Ova tema je mučna, teška, duboka i složena. No, kako ovaj časopis nosi naziv „Slovo”, živom slovu nije ništa teško i ono je tu da nas oslobodi i da nam pruži mogućnost i saznanja i otkrivanja, ali i stvaralačkog užitka, kazao je Mićović.
On je naglasio da ovo što nas je zadesilo u Crnoj Gori, rascjep i prezir ne samo nas, nego cijelog jednog nasljeđa i kulturne i duhovne riznice istorije je okupacioni program.
- To je ustvari razaranje kulturnog nasljeđa i onog što nazivamo identitetom. A jezik je nosilac i artikulator identiteta. Otpuštanjem profesora koji su branili srpski jezik te 2004. godine u Nikšiću i Herceg Novom objavljen je rat, ili su prekriženi ljudi koji baštine tu kulturu. To je bio poziv na ustanak, ali vidno malobrojnih koji se kasnije širio i počeo da obuhvata sve ljude kojima je na srcu sloboda, dostojanstvo, savjest, istina, čovjek. I krenula je borba spontano i počela se uobličavati i artikulisati kroz ovaj časopis, kroz rečenice i slova, kroz borbeno stvaralački odnos. Svi koji su vodili „Slovo”, čitali ga, davali svoje priloge i kupovali ga, napravili su podvig, junaštvo u nejunačkom dobu, kazao je Mićović.
Profesor Milorad Durutović naglašava da časopis „Slovo” više od jedne decenije pruža veoma značajan doprinos u očuvanju našeg kulturnog, nacionalnog, jezičkog i duhovnog bića.
- Riječ je o jednom od najznačajnijih časopisa koji izlaze u današnjem vremenu. Časopisi poput „Slova” imaju primarnu funkciju da nas pozivaju na jedinstvo i sabornost. Ako pratimo časopis od prvog broja možemo uočiti da je ovo stradanje srpskog jezika i ćiriličnog pisma, te da nije u pitanju nikakva novovjekovna ili savremena situacija, kaže Durutović. L.N.


Izabrali Ćirilovo slovo

Urednica tribine Milica Bakrač je rekla da je izdavač „Slova” Aktiv profesora srpskog jezika i književnosti – Nikšić, te da časopis izlazi dvanaest godina.
- Pored profesora Veselina Matovića, urednika časopisa, redakciju „Slova” čine svi oni profesori koji su zajedno sa njim branili srpski jezik od nasilnog preimenovanja u maternji, a kasnije u crnogorski jezik: Vesna Todorović, Radmila Mitrić – Matović, Radinko Krulanović, Boris Jovanović i Milojko Pušica. Uz ova imena koja su ispisana na koricama „Slova” moramo pomenuti i ostale profesore koji su između hljeba i jezika, te 2004. godine, izabrali jezik – Vukov, Njegošev, svetosavski jezik. U mučnoj odbrani na kraju ostali su i bez hljeba i bez jezika. Bilo ih je dvadestsedmoro! Nakon tog strašnog sloma neki su krenuli Skadru, neki Beogradu, neki od njih su obukli monašku rizu, neki se upokojili u Gospodu. Profesor Matović i njegova redakcija ostali su ovdje. Krenuli ni od čega i sklonili se u srpskom Ćirilovom slovu da čuvaju kulturu, jezik i književnost - kazala je Bakrač.