Gost Crne Gore, potom i Beograda ovih dana je proslavljeni izraelski pisac David Grosman, kao jedan od gostiju festivala Grad teatar i učesnik petog Beogradskog festivala evropske književnosti. Bila je ovo prilika da u ekskluzivnom intervjuu za „Dan” porazgovaramo o njegovom stvaralaštvu, inspiraciji, teškim i ozbiljnim temama koje ga kao pisca zaokupljaju.
David Grosman (Jerusalim, 1954), jedan je od najznačajnijih savremenih svjetskih pisaca i, svakako, najvažniji savremeni izraelski autor. Poznat kao romansijer, pripovjedač, esejista i dramski pisac, Grosman je i pisac lucidnih i provokativnih angažovanih tekstova i političke publicistike, najčešće posvećenih bliskoistočnim temama. Djela Davida Grosmana prevedena su na 25 svjetskih jezika, a njihov pisac je dobitnik niza najprestižnijih međunarodnih nagrada za književnost. Najvažnije knjige proze: „Osmeh jagnjeta”, „Intimna gramatika”, „Cikcak dečko”, „Vidi pod: Ljubav”, „Budi moj nož”, „Neko da pobegnem sa njim: Roman o neponovljivom gradu Jerusalimu”, „Njeno telo zna”, „Lavlji med”, „Do kraja zemlje”, „Izvan vremena”. Objavio je i nekoliko knjiga proze za djecu i omladinu, od kojih je najpoznatiji kratki romani: „Duel u Jerusalimu” i „Zagrljaj”. Najvažnije publicističke knjige: „Žuti vetar”, „Smrt kao način života”. Po Grosmanovim romanima „Osmeh jagnjeta”, „Intimna gramatika” i „Vidi pod: Ljubav” snimljeni su filmovi. Živi i radi u Jerusalimu. U izdanju Arhipelaga objavljeni su Grosmanovi romani „Vidi pod: Ljubav” (2007), „Njeno telo zna” (2009), „Do kraja zemlje” (2010) i „Izvan vremena” (2014).
● U Vašim knjigama nerijetko se sučeljavaju fikcija i stvarnost, istorija. Dotičete suštinska životna pitanja, poput onih da li se i kako može živjeti nakon velikih tragedija, pogroma poput holokausta. Kako ste odgovorili na ovo bolno i teško pitanje kroz Vaše književno stvaranje?
– Kada govorimo o susretanju, sučeljavanju fikcije i stvarnosti, odnosno fikcije i istorije, prva stvar koju bih rekao odnosi se na početak mog pisanja romana ,,Vidi pod: Ljubav”, koji se odnosi na holokaust, na iskustvo šoe. Postavio sam sebi pitanje kako je moguća ljubav „posle šoe” i kako uopšte možemo da rađamo i odgajamo djecu nakon jednog takvog iskustva. Shvatio sam u jednom trenutku u svom životu da ne mogu da živim i da funkcionišem kao čovjek, kao muž, kao otac, kao građanin Izraela dok ne osjetim, dok ne proživim, dok ne vidim kako bi gledao taj moj neživljeni šoa život, odnosno kako bih ja preživio to iskustvo šoe i kao Jevrejin i kao Njemac koji je živio u doba kada se šoa dešavala.
● Odabrali ste veoma neobičan pristup u romanu kako biste pokazali istodobni potencijal čovjeka za surovosti i za milost…
– Napisao sam ovaj roman kroz optiku jednog dječaka u Jerusalimu koji se zove Momik, čiji su roditelji preživjeli iskustvo šoe i došli u Izrael da grade novi život. Dječaka Momika muči to što ne zna šta je šoa, a sluša šapat o nacističkoj zvijeri koju neprekidno spominju odrasli. Pita o tome roditelje, ljude iz okoline, ali ne dobija ni od koga odgovor. Niko neće da mu išta kaže o toj zvijeri, jer njega, devetogodišnjeg dječaka ne žele da suoče sa tolikom brutalnošću. Sjećam se kada je moj sin kada je imao samo četiri godine pri povratku iz zabavišta postavio pitanje šta je to šoa, svjesno nisam želio da mu odgovorim na to pitanje, da mu objašnjavam, jer poslije toga on ne bi više bio isto dijete ili ne bi ni bio dijete poslije izloženosti tolikom zlu i surovosti koju šoa nosi. Da se vratimo našem Momiku. On je radoznao dječak i raspituje se kod svojih susjeda za tu zvijer holokausta. Vidio je u pekari jednu gospođu koja je imala istetoviran broj na ruci i pitao je šta je to zvijer, kako da je nađe, ko lovi tu zvijer. Ona nije htjela da mu odgovori na to. Pošto je dječak bio uporan u nastojanju da dobije odgovor, Bela mu je jednog trenutka rekla da ta zvijer postoji u svakom čovjeku, ali, da li će se razviti i porasti zavisi od mnogo toga. Bela je naravno bila ironična, ali je dječak to shvatio doslovno, nakon čega je počeo da skuplja male životinje: ježa, kornjaču, ptice koje ispadnu iz gnijezda. Stavljao ih je u kutije, čuvao, hranio u namjeri da odgaji – zvijer. Nadao se da će ukoliko ih lijepo njeguje, ukoliko ih lijepo hrani da će u njima izrasti ta nacistička zvijer i da će on potom moći da je ulovi, da je pripitomi, tako da ona više neće moći da muči njegove roditelje i susjede. Ovdje sam pisao o sposobnosti čovjeka da bude surov, ali i milostiv.
● Vaša lična, porodična tragedija, gubitak sina obilježila je i Vaše stvaranje. Roman ,,Do kraja zemlje” pisali ste baš u vrijeme dok je Vaš sin služio vojsku i stradao u ratu. Kako ste iznijeli roman do kraja?
– Postavlja se pitanje da li je moguć život poslije velikih katastrofa koje nam se dese. Ja sam svoj roman ,,Do kraja zemlje” počeo da pišem kada je moj drugi sin Uri otišao da služi vojsku i htio sam da ga pratim kroz to iskustvo vojničkog života. Pisao sam knjigu tri godine i tri mjeseca. Uri je služio vojsku, a onda je počeo rat u Libanu i on je u tom ratu poginuo. Inače, moja priča koju sam ispričao u tom romanu bila je priča o Jevrejki koja se zove Ora i koja na sličan način prati svog sina do mobilizacijskog mjesta. Njen sin odlazi u rat, a njena snažna ženska intuicija joj govori da će njen sin poginuti u tom ratu. Poslije sinovljeve smrti i sedmodnevnog perioda žalosti ja sam sjeo za sto i počeo da pišem. Kako i zašto, ne znam ni sam. Bilo je očigledno da je pisanje bila jedina čvrsta i opipljiva stvar koja mi je ostala. Sve ostalo u mom životu tada bilo je pod znakom pitanja. Jedino u pisanju, u priči on je za mene bio tu i postojao je. Tako da sam nastavio da pišem, da stvaram svoje likove, da im udahnjujem ljubav, seksualnost, humor i da oni na taj način kao likovi mog romana žive. Tako da je život poslije tužnih i tragičnih stvari neizbježan.
Mila Milosavljević


Sad znam da ispišem i pedeset viceva

● Na čemu trenutno radite, koju Vašu sledeću knjigu ćemo uskoro moći da čitamo na srpskom jeziku?
– Moja najnovija knjiga se naziva ,,Konj ulazi u kafanu”. To je prva rečenica čuvenog vica u Izraelu. Cio roman zapravo govori o jednom stend ap komičaru koji ima svoj šou, svoju predstavu. Čitava knjiga vodi nas kroz njegove nastupe i šale koje on izvodi pred publikom. Napisana je u najsavremenijem maniru jevrejskog jezika, prepuna je viceva, tako da sam sada čovjek koji iako nekada nije znao da ispriča ni dva tri vica, sada znam da ih ispišem barem pedeset.