Tribina „Riječ” Udruženja književnika Crne Gore ugostila je prije dvije večeri pjesnikinju Dušicu Pajović koja je predstavila svoju novu zbirku poezije „Anđeo nesanice”. O pjesničkom senzibilitetu književnice koja se oglasila na našoj savremenoj književnoj sceni prvi put 1995. godine govorili su pisci Perivoje Popović i Veselin Brnović, a u njeno stvaralaštvo uvela nas je urednica tribine „Riječ” Milica Kralj. Ona je, između ostalog, navela da su zbirke Dušice Pajović sačinjene od ljubavnih bdijenja, „od raspona ljubavnog mnogoglasja”. Njen anđeo nesanice jeste to iskonsko osjećanje, ljubav, koja pulsira u svakom damaru i dahu, i prebiva u biću.
- Anđeo o kome ona pjeva nije samo objekat njene čežnje, već ono iluzorno priviđenje ispunjenja, onaj najsvjetliji glasnik između želja i neba, ono prosvjetljenje koje se izuzetno javlja a za kojim žudimo vascijeli život – kazala je urednica tribine. Brnović je istakao da je ova zbirka krupan iskorak Dušice Pajović, „njen ulazak u carstvo poezije, duhovnosti i poetske vokacije, koji neće ostaviti ravnodušnog nijednog čitaoca koji odškrine dveri ove knjige”.
„Anđeo nesanice” je knjiga ljubavne poezije koja je, primijetio je Brnović, ispjevana u jednom dahu, u jednom tihom zovu ljubavne čežnje, u jednom emocionalnom zanosu protkanom dugom patnjom zbog neostvarenih snova, čije se ispunjenje želi, ali se i potajno strahuje od toga.
- To nije poezija zaumne ostrašćenosti, vatrene čulnosti krvi i raspamećene vizije, već tiha, sasvim tiha, ali duboka žudnja, jedva čujni zov upućen voljenom čovjeku – kazao je Brnović konstatujući da u tome leži razlog zašto poezija Dušice Pajović ima notu naivnosti, koja pojačava iskrenost, uvjerljiost i impresivnost.
I bez obzira na mane ove poezije koje je Brnović vidio u čestoj upotrebi genitiva (za što je dao i niz primjera), kao „nemoći pjesničkog govora”, recenzent ove knjige je istakao da će ova knjiga naći put do čitalaca, te da je uvjeren da će je književna kritika pozitivno vrednovati.
Knjiga Dušuce Pajović je izraz ženskog glasa prije nego ženskog pisma, konstatovao je Perivoje Popović.
- Taj glas prije svega je zov iz sebe, jedino prisutan kod ženskog svijeta, i može jedini da nam pokaže što pjesma može. A, ljubavna pjesma može najviše, i ako je to zabluda, onda je to dobra zabluda. Ona čuva svijet. Svijet funkcioniše na zagonetkama, a najveća među njima je ona ljubavna. Dušica odgoneta tu zagonetku ljubavi, a dokle će stići vidjećemo u narednim njenim knjigama. Pjesma je lijek, nada, utjeha, naročito kad se pjeva iskreno. To je blagi melem, prva pomoć na otvorenoj rani duše, kao pjesma Dušice Pajović – kazao je na kraju Popović.
Publiku okupljenu u Duhovnom centru „Sveti Simeon Mirotočivi” kraj Nemanjinog grada u Podgorici pozdravila je i pjesnikinja zbog koje je održana ova tribina „Riječ”, Dušica Pajović. S.Ć.
)){kind=small}
