-Šta se krije iza pogleda i objektiva, kako se stiže od portreta do vremena, i koliko je potrebno da bi čovjek uvidio neminovan slijed kojim se kreće njegov život, pokazala je hrvatska fotografkinja Ana Opalić svojim radovima izloženim u podgoričkoj galeriji „Centar”.
Postavku „Od portreta do vremena” čine fotografije njene majke i njoj bliskih ljudi, koji su nastajali u dužem vremenskom periodu, kao i dva video-rada. Izložbu je otvorila istoričarka umjetnosti Nataša Nikčević, koja je na početku citirala Opalićevu: „Ono što me najviše zanima u fotografiji je iza pogleda. Razmaknuti pogled i onda snimiti”, jer, dodaje istoričarka u ovom autopoetičkom iskazu Opalićeva najpreciznije objašnjava svoj stvaralački čin.
- Džeri Uelsman kaže: „Fotoaparat je način da se od nepostojane, fluidne materije ide u susret jednoj drugoj stvarnosti”. Ana Opalić to i radi, ide u susret drugoj stvarnosti, onoj iza pogleda u serijama fotografija koje radi dugo, vraća se istoj temi, ali je ona na fotografijama uvijek drugačija - rekla je Nikčevićeva.
Kada je počinjala da radi portrete, kaže Opalić, nije razmišljala da će se nekima od njih ponovo vraćati.
- No, sada, nakon 20 godina bavljenja fotografijom mogu reći da je za moj rad upravo karakteristično to ponavljanje, vraćanje nekim motivima, ljudima. Meni je bilo jako uzbudljivo pratiti meni bliske osobe kroz vrijeme, kako dobijaju djecu, kako stare, kako se sve mijenja... - kaže Opalić.
Ovom izložbom Opalić želi da pokaže da je portret u stvari vrijeme provedeno s nekim. Znači, nije riječ doslovno o portretima već se, kaže ona, radi o prolasku vremena, prikazivanju stalne mijene, i o tome kako se sve stalno mijenja, kako sve prolazi, kao i život.
– Sve je zato pomalo nostalgično – objašnjava Opalić.
Želi da prikaže, naglašava umjetnica, ne ono što vidimo na prvi pogled, već ono što ide iza toga. Prošlost, kao sadašnjost i budućnost, po meni su jedna velika cjelina. Prošlost je konstantno prisutna u našoj sadašnjosti i ona određuje i našu budućnost, i zato ne treba bježati od nje, ili je ignorisati, treba prošlost prigrliti.
– Odnosno treba prošlost promišljati kako bi nam budućnost bila bolja – kaže umjetnica. Dodaje i da je cilj njene izložbe da pokaže da se ne mora nužno ići za atrakcijom, kada je u pitanju fotografija, već da se može ići dubinski u posmatranju neke teme.
Ž.J.
Majka u centru
Poseban ciklus, seriju, čine fotografije na kojima se nalazi njena majka.
- Ono što radim u najvećoj mjeri je autobiografsko, i često su teme mojih radova ono što ja proživljavam. Živim s majkom, koja je dugi niz godina bila teško bolesna, a ja sam bila uz nju. Ujedno, moj stil života podrazumijeva da stalno nešto fotografišem, pa je normalno da meni bliske osobe „nastradaju”. Mojoj majci se dopadaju ove fotografije jer su one znak pažnje usmjerene na nju, i ujedno nešto što dijelimo. Čak sam joj prije dolaska u Podgoricu pokazala fotografije koje ću izložiti a koje je prikazuju u dobrom svjetlu. Znači, od onog što ti život daje treba nešto i da napraviš – ističe Opalić.
)){kind=small}
