Reditelju Dejanu Projkovskom, kao da je suđeno da oduševi podgoričku publiku. Prošle godine je svojim „Prometejem” uzburkao strasti na kraju Festivala internacionalnog alternativnog teatra, a ove godine svojim viđenjem drame „Na dnu” Maksima Gorkog u produkciji NUCK „Aco Šopov” Narodni teatar Štip, „ošinuo je” fiatovsku publiku na samom startu ove manifestacije.
Reditelj koji bazira svoje predstave na saradnji sa glumcima, izvlačeći iz njih najdublje misli i najsnažnije emocije, već godinama zadivljuje, ali i začuđava publiku i pozorišne znalce u regionu i Evropi. Gotovo da nema poznatijeg teatra u Makedoniji i regionu gdje nije radio. Otimaju se za njega, kako pozorišta, tako i dramske akademije. Pored angažmana širom Balkana, Dejan Projkovski je od 2010. godine direktor Makedonskog narodnog teatra u Skoplju, predaje glumu i režiju na Fakultetu za audiovizuelne umjetnosti ESRA – Pariz – Skoplje – Njujork. Rođen je u Bitolju, a diplomirao je na nacionalnoj akademiji u Sofiji, 2002. godine, gdje je i magistrirao pozorišnu režiju. Oprobao se u režiji klasičnih tekstova, poput „Hamleta”, „Romea i Julije”, „Galeba”, , „Opasnih veza”, „Tartifa”, „Gilgameša”, ali i modernih „Jonadaba”, „Pira malograđana”, „Dantonove smrti”, „Begalke”, „Crnila”...
Sve njegove predstave imaju zajedničku nit - tekst je samo osnova za rad sa glimcima.
- Kad krenem da radim predstavu važno mi je da svijet koji glumac ima u sebi postane glavni oslonac predstave. Zapravo, sa glumcima razrađujem tekst, na primjer tražim Prometeja našeg doba, pričam našu priču „Na dnu”. Naravno, uvažavam svu inspiraciju koju nam pruža Gorki. Ali, mi stvaramo našu predstavu. Na probama pokušavam stalno da provociram i inspirišem glumce da pruže sve što imaju. I komad „Na dnu” je bila svojevrsna pozorišna laboratorija, u kojoj smo igrajući tražili šta sve može glumac na zadatu temu.
Projkovski, šta god radio, ne izostavlja moral. Pitanje što je dobro, a šta ne, za njega je veoma važno.
– Mislim da sada živimo u vremenu kad riječ čovjek gordo zvuči, kako to kaže Satin. U tranziciji nisu nestale fabrike, nego čovjek. Čovjek je danas „na dnu”. Pa, mi se u ovom komadu i bavimo pronalaženjem ljudskog u čovjeku. Zato se bavim malim čovjekom, ili kako kaže Čehov, sa samima sobom. Sva pitanja su pitanja malog čovjeka. Da li možemo biti besmrtni; kako doći do vlasti; šta je ljubav, može li čovjek da poleti; i zašto smo izgubili krila, (metaforično, naravno). Strašno mi se sviđa jedan sumersko-vavilonski ep koji kaže da čovjek, da bi pronašao odgovore ne treba da putuje svijetom, nego da putuje svojim srcem. Tu su odgovori na sva naša pitanja – poručuje on.
Projkovski ima specijalan odnos sa glumcima. Ne krije da njegove predstave ne bi bile kakve jesu da nije takvog odnosa i saradnje.
- Veoma sam srećan što u svim pozorištima pronalazim svoje glumce, koji vjeruju u ono što radimo i koji su spremni da sve to probaju, jer je to strašno važno za moje predstve, kako se vidjelo i večeras. Vidi se da bi sve moje zamisli bile male i banalne da nema glumaca. Baš mi je zato i ova predstava strašno važna, jer smo se u njoj bavili upravo poetikom banalnog. Sve ono što je banalno u našim životima bilo nam je polazište od kojeg smo stvorili ovaj komad. Uvijek smo počinjali ni od čega, a pitanje je kako od ničega stvoriti poetiku, kako pretvoriti malog čovjeka u nešto što on nije. Naš poznati dramski pisac Goran Stefanovski ima komad koji se zove „Duplo dno”. Mislim da je naš svijet koji smo gradili to „duplo dno” – objasnio je Projkovski.S.Ć.
)){kind=small}
