Premijerom „Samoubice” domaća pozorišna publika je prvi put imala priliku da vidi jedno djelo Nikolaja Erdmana, pisca koji je poslije decenija zabrana i omalovažavanja u SSSR-u postao poznat i ugledan širom svijeta. Kao rijetko kada u dva sata pozorišne igre spoznali smo zaista zrelu kritiku ovog našeg svijeta i društva u kojem živimo.
Komad zbog kojeg je Erdman poslat svojevremeno u Sibir na pet godina, u režiji Veljka Mićunovića postao je drama, koja nas je na momente dobro nasmijala. No, to je ona vrsta smijeha zbog koga vam je stvarnost jasnija.
Mićunović, Žanina Mirčevska i Slobodan Obradović, zaista su majstorski adaptirali Erdmanov politički vodvilj. U njihovom zajedničkom rukopisu od vodviljskog humora sa pedesetak likova „Samoubica” je postao kritika svega onoga u šta se pretvorio današnji svijet – u kome vladaju samo lični interesi, porivi, politička travestija, u kome se ne poštuje nikakva privatnost, u kome nema mjesta za ljubav, saosjećanje i plemenitost.
Drama, negdje tamo u Rusiji, glavni junak, neki Semjon Semjonovič Potsekaljnikov... To sve bi moglo biti negdje i u Crnoj Gori.
Zapravo, „Samoubica” jeste priča koja se događa i u Crnoj nam Gori. Ne moramo ići dalje od Božaja na jugu i Jabuke i Dobrakova na sjeveru da bismo spoznali sav sumrak današnjice u kome se ideali pretvaraju u prazne parole, u kome je čovjek obespravljen i onemogućen da živi od svog rada pretvara u žrtvenog klovna koji tek smrću potvrđuje svoje postojanje. Ima toga i kod nas. Ima, ima. Imamo mi poštenih, naivanih Semjona, koji samo žele da žive, voli svoju ženicu, sviraju trubu i rade. Pošteno. Ali, niti je Semjon junak iz bajke, niti je svijet (mislim Crna Gora) bajka. I, tako jednog poštenjačinu koji želi da svira trubu snađu „pošteni” intelektualac, sindikalni lider, sveštenik, umjetnik i jedna duševna žena. Svi oni hoće da se Semjon žrtvuje zarad „viših”, to jest njihovih ideala.
Ovo je predstava u kojoj su glumci, svi do jednog, na visini zadatka. Nema slabe karike. Uloga Semjona je, bez sumnje, uloga karijere Miša Obradovića. Ali, na visini zadatka bili su i ostali članovi ansambla, Ana Vučković, Ana Vujošević, Dejan Ivanić, Srđan Grahovac, Vanja Jovićević, Zoran Vujović, Dušan Kovačević i Branimir Popović.
Proces rada na ovom komadu za Obradovića je bilo ono što mu je „duši potrebno”, kazao je on. Ulogom Semjona njegove želje i mogućnosti su se poklopile.
– Potsekaljnikov je malo drugačiji lik u originalu, ali adaptacijom dobio je dimenziju ljudskog, za pedalj više nego što je to kod Erdmana. Njegov Semjon vrti cijeli sistem oko prsta, a kod nas sistem melje njega. Čini mi se da je to primjereno vremenu u kojem živimo – kazao je on.
Mićunović je istakao da je „Samoubica” plod zajedničkog istraživanja cijele ekipe koja se okupila oko ove predstave.
- Od politički angažovanog vodvilja, stvarajući pozorište u pozorištu, došli smo do naše svakodnevice, društva i sistema, koji nije lako oslikati, koliko god da on bode oči i koliko god nam on u određenim segmentima smetao. Bilo je vrlo inspirativno i za glumce, a i za mene, da gradimo ovu stvar, da ne bodemo prst u oko, a budemo angažovani – objasnio je reditelj.
Želeći da ispriča priču o malom čovjeku koji je suprotstavljen sistemu u kome očigledno ne funkcioniše, Mićunović je želio da ispriča priču o tome kako se dobrota žrtvuje, ali i da postavi pitanja: Po kojim pravilima živjeti kroz ovo i ovakvo društvo? Da li su moralna načela prevaziđena? Da li su ljudi koji žive po njima unaprijed izgubili bitku?.
Na predstavi su još radili kostimografkinja Jelena Stokuća, dok je za scenografiju i muziku bio zadužen reditelj. Scenski pokret osmislila je Nada Vukčević.
„Samoubica” je na repertoaru CNP-a i večeras. S.Ć.


Hit u najavi

Među publikom bio je i poznati dramaturg Aleksandar Milosavljević, doskora upravnik Narodnog pozorišta Novi Sad, autor popularnih radio kritika pozorišnih predstava iz Srbije i regiona. On je predstavi „Samoubica” predvidio dugi repertoarski život, kao i brojne festivalske nagrade. Na prvi pogled ovaj komad predstavlja snažnu kritiku savremenog društva, i njegove uloge u obespravljivanju čovjeka.
- Meni pada u oči da je ovo užasno težak tekst, užasno težak teren, na kojem ima mnogo minskih polja. Baš zato je sačuvana, čak pojačana angažovanost, baš zato je ekipa koja je Erdmanov komad adaptirala za naše vrijeme i prilike, zato što su izbjegli sva minska polja na puta stvaranja ove predstave, smatram da je ansambl učinio veliki posao i napravio izuzetan komad – kazao je Milosavljević za „Dan”.