Knjiga „U gori prozori” Darka Jovovića predstavljena je podgoričkoj publici u knjižari Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori. O knjizi su govorili mr Slobodan Čurović i Miodrag Milošević.
– U neshvatljivosti vremena, njegovih proloma i odloma duše, pogotovo danas kada poezija više i ne svjedoči, niti preslikava stvarnost, pjesnik Darko Jovović, iz srče, iz raslabljenog srca, nudi nam jednu komunikativnu poeziju. Ne samo razgovor sa svojom dušom, nego sa nama samima, izgubljenicima i zatočnicima u vremenu nove, ali podmuklije „ajdučije”, sa sofisticiranijim telalima i nedobrim jatacima – kaže Čurović.
Dodaje da je osnovni motiv u poeziji Darka Jovovića prolaznost i neka meka melanholija, vidionik zavičaja, iščiljelo selo i žeđ za ljubavlju.
– Jovović je svoj putokaz providio kroz nasljeđe predaka, u toj istorijskoj ravni on svoje riječi i svoj stih razigrava, iz svog srpskog korijena, velike domovine jezika i nadahnuća, sa prekornošću našim zaboravima, mlakostima i zavaravanjima – smatra mr Slobodan Čurović. Zaključuje da pjesnik ne prestaje da vjeruje u moć ljubavi.
– Iz osame, iz dalekih predjela, iz puste zemlje Vasojeve, diže se pjesnički glas pjesnika Darka Jovovića, kao da se u zao čas, u neumu i nevjeri, javlja onaj koji još ima snage da progovori, da zovne i zavapi, a tužan je i brižan preko svake. Ima li ikoga svoga osim šuma što iz zavičajnih kuća niču, kao da se pita onaj koji je prebolio stare rane, a novih se ne boji – kazao je Miodrag Milošević. On je dodao da nas ovaj pjesnik, zavodeći prvotnom mukom i sadašnjom patnjom, suočava sa neumitnom činjenicom da, ako doista išta vrijedimo, naša mjera ljudskosti je količina ljubavi koju možemo da damo i koliko da primimo.
– Darko Jovović, u nemogućnosti da se sav, ili makar većim dijelom svoje nesumnjive pjesničke imaginacije posveti književnom radu, donosi nam još jednu knjigu dostojnu svakog poštovanja i našeg predanog i višeputnog čitanja. U ovom pjevanju sažeto je mnoga muka onoga naroda koji se vjekovima borio sa zlom i od zla se branio podnoseći nebrojene žrtve, koje su, izgleda, iscrpile svu njegovu životvornu snagu. U svakom slučaju ovo je još jedna knjiga u slavu pjesničke hrabrosti i moći da se suoči sa sobom i nemilosnim svijetom oko sebe – mišljenja je Milošević.
On je pročitao i tekst mr Radoja Femića povodom Jovovićeve knjige, koji smatra da se zbirkom pjesama „U gori prozori” Jovović na primjeren način odužio svom zavičaju.
- Na taj način je vratio onaj nezapisani, ali stalno lebdeći dug koji zavičaj nenametljivo postavlja pred onog koji poima njegovu važnost, značaj, nezamjenljivu duhovnu i emotivnu oazu. Jovovićev poetski glas linije zavičaja sjenči lamentirajućom intonacijom, ali ne posustaje u težnji da mu manifestuje privrženost. Ovakva pjesnička opredijeljenost dragocjenija je ukoliko se na umu ima pomodni manir da se od zavičaja (i od sebe) pobjegne, i po svaku cijenu zaogrne plašt unifikacije, koji obesmišljava svako pripadanje – smatra Femić.
- Dodaje da intenzitet osjećanja, plemenitost umjetničke zamisli i iskrenost pjesničkog zanosa, kakav srećemo u pjesničkoj zbirci „U gori prozori”, svjedoče da grumen zavičaja zaslužuje grumen ljubavi, i da se u toj relaciji najbolje uočava čovječnost, bez koje je, uprkos svemu, teško zamisliti i istinski život i dostojnu poeziju, navodi Femić.
Stihove je, na opšte oduševljenje publike, kazivao sam autor.A.ĆUKOVIĆ


Nagrada „Holmije”

Izdavačka kuća „Holmija” uručila je nagradu za 2015. i 2016. godinu Darku Jovoviću za knjigu „U gori prozori”.
– Izdavačka kuća „Holmija” je po svom osnivanju, kao svojevrsno priznanje autorima koji su svoje rukopise poklonili na pečatanje našoj kući uspostavila nagradu koja se svake druge godine dodjeljuje najboljoj knjizi, ili bar onoj knjizi koja slijedi osnovne intencije ove kuće, a to je očuvanje srpskog jezika i ćiriličnog pisma i nesporne tradicije Vasojevića. Do sada su ovo priznanje dobili protojerej-stavrofor Milun Femić i mr Slobodan Čurović – kazao je Milošević uručujući priznanje Jovoviću.


Riječima raskopčava tišinu

– Knjiga „U gori prozori” nastala je ispod zavičajnog neba, gdje su kroz suđene mi zjene protnute riječi koje obavezuju moj unutrašnji glas da raskopčam tišinu i zavičajnu nadu okalemim stihom. Ove stihove sam pisao na pragovima zatvorenih i porušenih kuća i običaja, gdje strašna i otvorena sječiva vise više naših vratova i cijepaju uzaludne molitve, čekajući nekoga sa punim koferom suza da zakorači i utoli zavičajnu tugu. Pisao sam ih, opkoljen duhovnom prazninom, nestajanjima, umirućim selima, gorama u kojima stanuju odbjegli prozori, tamo gdje riječ samuje i zaslijepi oči kada se grumen zavičajne zemlje rasprskava u moru naših nepitanja – kazao je pjesnik Darko Jovović.