-Piše: Dragan Perišić
Nekada davno u prvom razredu osnovne škole za 29. novembar, Dan republike, učlanjivani smo kolektivno u Savez pionira Jugoslavije. Na glavi „titovka“, oko vrata crvena marama... Sa usana: „Druže Tito, mi ti se kunemo“. Ko nas je učlanio nismo pitali, nismo ni pitani za saglasnost, ali nismo ni plaćali nikakvu članarinu. Godine su prohujale sa vihorom (i bez njega), stigao i prag zrelosti. Tada i predlog za prijem u SKJ. Pročitao sam Program i statut SKJ i, bez dvoumljenja, objeručke, prihvatio. Za đake i studente nije bilo članarine, za zaposlene jeste, saglasno aktima SKJ. A vihor postao žestok pa krenuo da komada moju domovinu. Pocijepao se SKJ, pocijepala se i otadžbina, a bogme, i moje srce: dvije intervencije na njemu, i po mozgu malj. Posle članske karte SKJ nijednu više nisam primio, a bogami sam obilato nuđen. Jedina koju posjedujem je ona iz biblioteke „Radoslav „Ljumović“. I tako zdravstveno skršenog sustigla me i penzija od januara ove godine.
Nedavno pogledam listing iz CKB i na zaprepašćenje uočim da mi je penzija umanjena za 60 centi, a banka ne uzima proviziju. Odem u Fond PIO, u kancelariju 21, dam ličnu kartu i mlada nadobudna službenica mi kaže:
-To vam je članarina.
-Kakva članarina? - pitam tek sada zabezeknut. Znam: nisam član nijedne partije, stranke, pokreta, udruženja, vladine ili nevladine organizacije...
- Pa, članarina – ponavlja uporno već nekolika puta.
-Koja članarina, dovraga- pitam već golemo iznerviran, stojeći u kancelariji, bez nuđenja da sjednem, samo što ne kolabiram.
-Ne - reče mi sa smiješkom, sa strane, ljubazna sredovječna gospođa – nego članarina za Udruženje penzionera.
-Ali, ja se nikada nisam učlanio ni u kakvo, pa ni u to udruženje.
-Za to se obratite načelniku Juriševiću u kancelariji 26.
U sobi 26 opet predajem ličnu kartu i pitam:
-Ko je taj što me je, odavno punoljetnog, zrelog, možda i prezrelog, učlanio bez moje saglasnosti u nekakvu nevladinu organizaciju – udruženje? Još uvijek sam poslovno sposoban, nisam retard, nisam ni izlapio i nije mi potreban nikakav tutor ili staratelj. Ko je sebi dao za pravo, da meni kradom uzima od penzije mjesečno po 60 centi?
Mislim se, uzimanje kradom u pravnim državama se naziva krađa, a onaj ko to čini zove se kradljivcem, lopovom. A može, onako kolokvijalno, lopovčinom, lopužom, lopinom, lupežom...
-Nemojte, molim Vas, gospodine Dragane - teatralno šireći ruke poče načelnik da glumata – zar je problem u 60 centi, a toliku penziju primate? Evo ja imam crni pojas, zahvalnice, plakete, pohvalnice ... Ma, molim Vas, zbog 60 centi... Evo, da Vam iz svog novčanika dam moj novac, koliko ono bi... 2,4 eura - kobajagi tražeći nočanik. - A Vi mora da napišete molbu udruženju da Vas iščlani.
(Moram, mislim se, jedino da umrem. Neće me, valjda, nikakvi Juriševići, što bez odobrenja korisnika penzija jurišaju na njih, nikakvi crnopojasaši ili crnokošuljaši primoravati da im čak i molbu pišem da to više ne čine. Za šta li me drže ove jurišlije, sadašnje haračlije? Da li za nedoraslog? Ili me drže za nešto drugo?)
-Taj Vaš gest je vrlo neestetičan, krajnje degutantan i ponižavajući – prokomentarisao sam.
-Neću Vaš novac, hoću svoj, onaj što ste mi bez moga odobrenja uzeli, da mi vratite na moj žiro- račun. Ne pada mi na pamet da pišem molbu da se iščlanjujem iz organizacije u koju se nisam ni učlanio. Onaj ko me učlanio neka me i iščlanjuje. Nego, osnovno i daleko bitnije: ponavljam, ko je taj što se drznuo da mene, u ovim godinama, ne pitajući me, čak i ne poznajući me, učlanjuje u neku NVO?
-Ma, molim Vas, gospodine Dragane – sada već malo povišenim tonom - Vi ste jedna konfliktna osoba! Vi ne znate šta hoćete! Vi se samo ovdje iživljavate nada mnom. Vi me maltretirate. Ma, hajte, molim Vas!!
-Hvala na dijagnozi „konfliktna osoba“ koju ne želim da sporim; možda ste psihijatar ili psiholog, ali ovo, ipak, nije medicinska ustanova. Hvala i na stručnoj, ubijeđen sam, autoritativnoj ocjeni: neznalica (ne znam šta hoću), ali bih volio da mi pokažete Vašu stručnu kvalifikaciju, na osnovu koje me vrednujete.
(Izgleda da sam dosad živio u dubokom mraku neznanja misleći da neke moje akademske titule sa svjetski priznatih univerziteta, visoko kotiranih na referentnoj Šangajskoj listi, vrijede nešto. Takođe i citati u knjigama nadaleko čuvenih akademika iz regiona i natprosječni IQ mjeren u referentnoj ustanovi, pa i intelektualni trag u nekim kolumnama.)
-Hvala Vam i na zaključku da se iživljavam i da Vas maltretiram time što tražim svoje pravo, kao punopravni državljanin ove zemlje.
Gospodine ministre, ovakvo nadmeno, primitivno i nedostojno ponašanje državnog službenika, ova osionost: ponižavanje, nipodaštavanje, omalovažavanje stranke, nadasve nuđenje milostinje iz svog novčanika, ova salva dubokih uvreda, oštro se kosi, koliko poznajem pravo, sa etičkim kodeksom pravno uređene, civilizovane zemlje. I zaslužuje sankciju.
Da se vratim crvenoj marami oko vrata. Tada smo kao nedorasli na pragu života kolektivno učlanjivani u Savez pionira. Sada, u životnu jesen, na pragu ka nebu, opet nas kolektivno, da ne kažem čoporativno, učlanjuju mimo naše volje („slobodno i dobrovoljno“, ali njihovom slobodnom i dobrom voljom) u Udruženje penzionera. I kao čopor ovaca strižu. U Crnoj Gori je trenutno preko 100 hiljada penzionera. Ako je prosječna mjesečna članarina 0,50 eura, to je ukupna mjesečna zarada 50.000. I, ako požive deset godina, to je iznos od šest miliona eura. Ukoliko su kolektivno učlanjeni bez svoga pristanka, e to već nije kraduckanje, kako se slikovito izrazio Velja iz Drugog Oka U Glavi, već debelo lopužanje na kome bi pozavidio i bivši direktor DPS-a, vođa kriminalne družine, što sada svoju potištenost liječi, umjesto u Spužu, po luksuznim lokalima van Crne Gore.
Kako je krenulo, zebem da će ove jurišlije - crnopojasaši, umjesto negdašnje crvene marame djeci, oko vrata vezatisvilen gajtan penzionerima. Jer „Crna Gora ima problem – penzioneri dugo žive“ kako je mudro izjavio jedan legendarni, nezaboravni bivši ministar, ali još uvijek zimzelen.