Naš istaknuti filmski i TV reditelj dr Radoslav T. Stanišić, filmski kritičar „Dana”, završio je snimanje svog novog ostvarenja „Neprilagođeni, filmski grof” o scenaristi, reditelju i profesoru Milu Đukanoviću. Poslednja klapa ovog dokumentarno-igranog filma, u produkciji RTCG, pala je u Budvi, u hotelu „Kvin of Montenegro”. Pored režije, Stanišić je uradio i scenario za ovaj film o velikom jugoslevenskom filmskom umjetniku.
U igranim scenama filma pojavljuju se Miroslav Radulović, koji igra lik velikog sineaste, i Branimir Brstina. Snimanje filma „Neprilagođeni, filmski grof” u Beogradu je trajalo od 4. do 10. oktobra, a zatim se ekipa preselila u Crnu Goru, gdje se snimalo u Podgorici, Cetinju, Čevu, Svetom Stefanu, Kotoru, Herceg Novom i Budvi. Producentkinja filma je Dijana Popović, direktor fotografije Goran Tripunović, majstor svjetla Zoran Kovačević, a vozač Ramo Ramović.
Film Stanišića će nas podsjećati na mnoge važne pojedinosti iz Đukanovićevog filma, a jednu kazuje i čuveni scenarista Gordan Mihić koji podsjeća da je urednik TV Beograda, tvorac beogradske škole televizijskog humora Miodrag Marinković, bio je siguran da kultne „Kamiondžije” može da režira samo jedan čovjek – Milo Đukanović. „Ja do tog trenutka nisam znao mnogo o Milu, osim onoga što sam čuo od dramaturga Lovćen filma, kasnije čuvenog pisca Borislava Pekića. On mi je rekao da je Milo specijalizirao studije filmske režije na čuvenoj akademiji „Ćentro Sperimentale di Cinematografia”, u kojoj je učio zanat od najvećih majstora tadašnje dominantne struje evropskog filma – italijanskog neorealizama, poznatog po humanosti, toplini i izuzetnom osjećanju za svjetove običnih, malih ljudi sa periferije života... ,,Čistači cipela”, „Kradljivci bicikla”, „Rim, otvoreni grad”, „La strada”, „Dangube”, „Zemlja drhti”, De Sike, Roselinija, Felinija, Viskontija... Pitao sam se, pred realizaciju „Kamiondžija”, šta je i koliko naučio, ali kada sam pogledao seriju, shvatio sam da boljeg reditelja nisam mogao dobiti... Priča mojih „Kamiondžija” počiva na tragikomičnim doživljajima dvojice gubitnika koje život nemilosrdno melje, odbacuje i govori o njihovoj borbi da se suprotstave sudbini, surovoj stvarnosti u kojoj se rađaju novi bogataši, lopovi, pljačkaši državne imovine, veliki i mali maheri... Sva zbivanja prožeta su nekad gorkim, nekad olakšavajućim humorom, koji je, zapravo, jedan od najvažnijih elemenata priče, a Milo je zaista na najbolji mogući način oživio sve te svjetove, pa i danas, poslije ne znam koje reprize, „Kamiondžije” pozvao me je sav uzbuđen naš poznati glumac i reditelj Dragan Bjelogrlić, i rekao mi da je bukvalno zadivljen Milovom režijom. Serija i dalje ostvaruje izuzetno veliku gledanost koja ni sada, poslije toliko decenija, nije izgubila ništa od svog sjaja, što je, pored sjajnih glumaca posebno i Milova zasluga – zasluga njegove duše, njegovog srca, koje je kucalo svom svojom toplinom za naše junake...
Stanišić u filmu podsjeća i na prijateljstvo Đukanovića sa profesorom i prvim jugoslovenskim profesonalnim scenaristom Ratkom Đurovićem.
„Nikoga nije javno volio, niti mrzio, nije trgovao svojim emocijama. Milo Đukanović je bio čovjek u punom smislu te riječi: ličnost, poseban, rijetka ptica. Čovjek sa osobinama u starinskom smislu – i za vazda. Bio je otmjen, odan i privržen ljudima koji su ga voljeli. Neprilagođen, darovit čovjek s najboljim osobinama soja iz kojeg je izrastao...”
Film „Neprilagođeni, filmski grof” drugo je ostvarenje Stanišića posvećeno velikanima sedme umjetnosti koji su potekli iz Crne Gore. Poslije dugometražnog dokumentarnog filma „Visoki hrastovi” film o Ratku Đuroviću i Velimiru Stojanoviću, koji su bili rodonačelnici crnogorske kinematografije Stanišić je stvorio film o Milu Đukanoviću, koji se smatra tvorcem posebne vizuelne filmske istorije, koja će biti od nasušne naučne i laičke potrebe novim generacijama imajući u vidu koliko je upravo filmska istorija Crne Gore siromašna, a koliko imamo filmskih velikana koji su stvarali u okviru Jugoslovenske kinematografije.S.Ć.