Jedan od najboljih svjetskih fotografa Tomas Gudzovati (Tomasz Gudzowaty) koji se nalazi i na čelu vodeće poljske kompanije na tržištu prirodnog gasa, o svojim motivima za izložbu u Crnoj Gori govori u intervjuu za „Dan”. On otkriva i svoje poslovne planove vezane za naš region.
• Dobili ste međunarodno priznanje kroz brojne umjetničke nagrade. Šta smatrate Vašim najveć́im dostignuć́em kao fotograf?
– Moj prvi međunarodni uspjeh je došao rano, skoro na početku moje karijere profesionalnog fotografa. Dobio sam prvu nagradu na Vorld Press Photo takmičenju za „Prvu lekciju ubijanja” – sliku dvije mlade ženke geparda neposredno prije ubistva njihovog prvog plijena. Tada sam bio među vrlo malo istočnih Evropljana nagrađenih u nesporno najprestižnijem fotografskom takmičenju, a slika je dobila „ikoničan” status, koja se objavljuje mnogo puta. Gledajuć́i iz daljine, zaista je postojala opasnost da postanem zatvorenik tog uspjeha. Umjesto toga, nastavio sam dalje. „Dugogodišnji sam trkač”, moj projekat traje i najbolje se predstavlja kroz knjige ili izložbe, gdje svaka slika ima svoje mjesto u određenoj priči.
• Vi ste zanimljiva i izvanredna osoba. Pored toga što ste jedan od najprepoznatljivijih fotografa na svijetu, uspješni ste u poslovnom svijetu i predsjednik ste jedne od vodeć́ih poljskih kompanija. Možete li nam reć́i više o Vašim poslovnim i investicionim aktivnostima?
– Posao sa kojim sam obično povezan – multiprojektna grupa Bartimpek SA - osnovao je moj otac Aleksander 1989. Na prelomu vjekova naše prezime je skoro bilo sinonim za trgovinu nafte i gasa u Poljskoj. Preko kompanije EuRoPol Gas, glavnog generalnog izvođača poljskog odsjeka naftovoda Iamal, Bartimpek je bila pokretačka snaga jedne od najveć́ih evropskih investicija u infrastrukturu za snabdijevanje gasom u to vrijeme. Već́inski sam akcionar od osnivanja kompanije, a nakon očeve smrti 2013. godine morao sam da preuzmem njegovu, najvišu rukovodnu, poziciju. U poslednje dvije decenije sam među deset najbogatijih ljudi u Poljskoj, prema rang listama časopisa „Forbes Polska” i „Vprost”, ali ono što želim posebno istaći jeste to da sam svoje ime izgradio u fotografiji.
• Da li planirate investicije i na Balkanu?
– Trenutno radim na nekoliko poslovnih projekata koji su bukvalno izgrađeni od nule. Sticanje i proširivanje postojeć́eg posla može biti profitabilno, ali stvaranje nešto potpuno novog, nešto što je nastalo iz svježe, nove ideje, je više uzbudljivo za mene. Zato sam se uvukao u projekat prvog plinskog gasovoda koji povezuje poljsku i njemačku distributivnu mrežu. Samo 150 kilometara, ali zajedno sa terminalom za LNG u Svinoujscie, može potpuno promijeniti situaciju na tržištu gasa u istočnoj i centralnoj Evropi. Drugi projekat je ulaganje u spa - velnes centrima u Srbiji, koji predstavljaju još uvijek neiskorišćen potencijal.
• Imate vrlo bliske poslovne i lične veze sa Katarom? Šta je sa Vašom inicijativom za osnivanje muzeja i akademije fotografije u Dohi?
– Moji roditelji, koji su često putovali na Bliski Istok i područje zaliva, uticali su da se zainteresujem za arapsku kulturu. Kasnije sam izgradio veze prijateljstva sa nekoliko Kataraca. Ovaj mali, ali izuzetno važan emirat je živ primjer kako se bogatstvo zasniva na prirodnim resursima kako bi se podigla održiva ekonomska i kulturna moć. Misija ove inicijative je dvostruka. Prvo, ona ima ambiciju da postane jedna od rijetkih na svijetu i jedina u regionu, dakle samostalni muzej koji je isključivo posveć́en fotografiji i filmu, koji nudi godišnji kalendar promocije razmišljanja i angažovanja izložbi, festivala i moguć́nosti za učenje tokom života. Drugo, cilj je ponuditi edukativne programe upućene ambicioznim fotografima. Planirana akademija ć́e obezbijediti obuku u umjetnosti, tehniku i poslovanju fotografije pod pokroviteljstvom priznatih umjetnika, istoričara umjetnosti, kustosa i umjetničkih menadžera.
• Izlagali ste svoje fotografije širom svijeta. Da li planirate da organizujete izložbu u ovom regionu?
– Naravno. Uvijek želim da predstavim svoj rad novoj publici. Pariz ili Njujork su uspostavljeni umjetnički centri, gdje je fotografija cijenjena, ali su, s druge strane, ljudi nekako „blase”. Mislim da u manjim, regionalnim centrima može se nać́i svježi entuzijazam za umjetnost. Nadam se da ć́u možda sledeć́e godine imati priliku da se upoznam sa ljubiteljima fotografije u Beogradu, Podgorici, Skoplju ili nekom drugom balkanskom gradu.
Slaviša Pavlović