Nakon 20 godina Igor Marojević, jedan od najpopularnijih pisaca u Srbiji, došao je u Podgoricu da promoviše svoj novi roman „Prave Beograđanke”, a koji je na neki način logičan slijed njegove hit knjige priča „Beograđanke”. Roman je predstavio u podgoričkoj Narodnoj biblioteci „Radosav Ljumović” ali, kako je i sam primijetio, pred malobrojnim čitaocima. To ipak nije umanjilo vrijednost ovog kulturnog događaja, jer su čitaoci bili izuzetno raspoloženi da razgovaraju s piscem baš o ovom romanu, ali i njegovim drugim knjigama, pa i o lingvistici.
Tako je jednog od posjetilaca zanimao piščev odnos prema pitanju imenovanja jezika kojim se govori u Crnoj Gori, pošto je Marojević najavio da piše roman o Crnogorcu iz Boke koji dolazi u Beograd. Sa „tvrde” ijekavice je, kako bi se asimilirao, prešao na ekavicu... Pitanje o jeziku uslijedilo je i u svjetlu činjenice da je Marojević završio srpski jezik i književnost i da prevodi sa španskog i portugalskog, te je publiku zanimalo kako se snalazi s crnogorskim.
– Govorim srpskim jezikom. Prihvatam realnost, nema više srpsko-hrvatskog jezika – kaže Marojević.
Iako svi znamo da to jeste jedan jezik, dodao je on, realnost je da toga nema više.
– Neki kažu to je samo politika – dodaje Marojević, ali nije to samo politika. Realna razlika između hrvatskog i srpskog je četiri odsto, ali ako će neko da se naljuti što se ne prihvati ta činjenica, da postoji hrvatski jezik, onda neka ga tako i nazivaju – kaže Marojević.
Pojasnio je da izvorno govori srpski na ekavici, jer je i rođen u Srbiji, a govorio je tako jedno vrijeme i kad se kao dijete preselio u Crnu Goru. Pišući, kada je u pitanju „crnogorska ijekavica” imao je poteškoća, naročito na početku karijere pisca.
– „Crnogorska ijekavica” je nezgodna za urbane narative, prirodna je, ali nije dovoljno artificijelna – kaže Marojević. Neoperativna je za njega i zato je upotrebio kroatizme. Na opasku da kada je u pitanju crnogorski jezik, dobro je imati i takav izbor, Marojević dodaje da što se njega tiče, ako je izbor između nečeg što je normativizovano, i nečeg što je usmeno, „gdje ne može ni da se da ocjena jedan iz tog predmeta u školi”, onda ne zna kakav je to jezik.
– Mislim da je normirati dijalekat i mentalno opasno. Meni nije bitno kako neko priča, ali preferiram da pričam s ljudima koji ne govore dijalekat. Zato što je to po meni odricanje od pismenosti. Dijalekat je odlazak u pećinu, u 19. vijek – kaže Marojević.
I Dragoslav Mihajlović pokušava u Srbiji da uspostavi dijalekat na nivo norme, primijetio je Marojević.
– Dijalekat je dobar, ali ne kao normiran jezik – naglašava Marojević.
Najavio je i da će uskoro boraviti u Risnu, a kako bi bolje osjetio i istražio ono što mu je potrebno za građu novog romana.
– Uopšte me ne zanima priča o srpskoj Boki. Mene Boka interesuje kao jedan multikulturalni fenomen propadanja, metafora za otmjeno propadanje, ukoliko se to može tako reći, jer se to radi u stilu, u fotelji, onako veselo, s nekim uživanjem, s nekom prošlošću – kaže Marojević.
Veče je vodila novinarka Vesna Šoškić, a razgovor s piscem moderirala je književnica Dragana Tripković.
Ž.J.


„Prave Beograđanke” pisao strastveno

Likove žena, Beograđanki, birao je konkursno, realno, gdje su i on sam, kao i njegova porodica i prijatelji likovi djela. Roman je pisao u prelomnom životnom momentu.
– Kao stvaralac, ovaj put sam pustio likove da urade svoje – kaže Marojević. To je postupak koji odvaja ovaj njegov roman od prethodnih ostvarenja.
– Ovaj put sam pisao iz utrobe, strastveno sam pisao – ističe on.
Dodaje i da raznovrsne žanrovske odrednice njegovog književnog rada, kao i uopšte njegovih kolega, ne doživljava ozbiljno, i misli da kaskaju za realnošću književnog stvaralaštva.
– Iznad toga sam – kaže Marojević, moj životni projekat je etnofikcija, to je zasebna poetika.