Knjiga „Nikad kraja tamnicama” u kojoj je ponovo zablistalo oštro novinarsko, ali i pero vrsnog književnog tumača Buda Simonovića, kako je to ocijenio pjesnik Budo Novosel, predstavljena je u multimedijalnoj sali KIC-a „Budo Tomović”. Djelo štampano uz 25. godišnjicu od smrti Mihaila Lalić kome je i posvećena, distribuisano je uz „Dan”.
Ovo djelo sadrži duhovnu Lalićevu zaostavštinu, intervjue koje je pisac svojevremeno dao Simonoviću, brojne fotografije, posebnu pažnju posvećuje piščevoj priči „Duga pećinska noć”, a za koju Simonović dokazuje da je posljednja Lalićeva književna tvorevina.
O Simonovićevoj knjizi, ali i o Laliću, govorili su akademik Radomir Ivanović, vrsni poznavalac Lalićevog djela, književnik Miraš Martinović i Novosel, ispred izdavača, podgoričkog „Medeona”.
– Dvoknjižje „Nikad kraja tamnicama” je Lalićeva poetska studija o vječitoj dilemi i vječitom problemu svih stvaralaca o pitanju života i smrti. Simonović je pažnju usmjerio na ljubav u Lalićevom djelu kao najviši i najljepši život, zatim etiku koja je ravna normama Marka Miljanova, i na kraju umiranje kao neizbježno ishodište sa kojim se čovjek jednom neminovno suoči. Napisao je Simonović knjigu o Laliću, o osobenostima njegovog književnog stvaralaštva, ali tako da o tome, gotovo isključivo govori sam Lalić, a iz koje čitalac spoznaje moćnu poetiku njegovog književnog djela sazdanog od istorijskih fakata i događaja iz prve polovine 20. vijeka oslonjenu na Njegoševu filozofiju života na jednoj, i duhovna etička načela Marka Miljanova na drugoj strani – rekao je Novosel.
Književnik, i Simonovićev kolega, Miraš Martinović, istakao je potrebu da se prekine govoriti o Laliću kao piscu okovanom u jednoj ideologiji. Martinović naglašava i da je Lalić kao stvaralac nepravedno skrajnut sa savremene scene, iako svojim djelom zavrjeđuje sasvim drugačiji tretman. Prisjećajući se Lalićevih boravaka u Herceg Novom, i njegovih šetnji brdima više grada, Martinović ističe da je Simonovićeva knjiga „dobar putovođa Lalićevim, nažalost zaraslim i uraslim stazama”.
– Ovo je do sada i formom i sadržinom jedinstvena knjiga napisana o Laliću. Dokumentarna je prije svega, i to je njena posebna vrijednost; iskrena je i to joj daje poseban ton i atmosferu; znalačka je što je čini potrebnim ključem za otvaranje Lalićevih kapija i ulaza sa više strana u njegovo polifono djelo – rekao je Martinović, ističući da se Lalićevo djelo svojom veličinom i značajem može porediti sa Njegoševim i Zogovićevim. Na kraju, ocjenjuje Martinović, ova Simonovićeva knjiga mogla bi se nasloviti „Laliću, knjiga duboke odanosti”.
Pored zanimljivih anegdota, iz prve ruke, akademik Radomir Ivanović, koji je o Laliću napisao čak sedam knjiga, publici je govorio i o stvaralaštvu ovog pisca čiji rad se može pratiti kroz tri faze. Prvu fazu datuje od 1935. do 1970. godine, a karakteriše je afirmacija revolucije. Po Ivanoviću, druga faza počinje 1971. i traje do 1985. a tokom nje Lalić preispituje vrijednosti i domete revolucije, dok se u trećoj fazi Lalić (auto)kritički odnosi spram dometa revolucije. Ujedno, to je najoriginalniji dokaz koliko jedno doba može biti nepravedno prema jednom piscu – ističe akademik Ivanović.
– Ako je neko zaslužio epitet – Njegoš u prozi, onda to može biti Mihailo Lalić, a ne Ljubiša – naglašava Ivanović. – Simonović je maestralno uhvatio jedan vid žanra koji se zove Lalić njim samim, i tu je išao na dokument, na rukopisne ilustracije, na gnome - sentence, komentare, a s druge strane je i komentar svega toga. Nema nijednog spornog mjesta i to me je veoma obradovalo – rekao je Ivanović.
Na kraju, prisutnima se obratio i autor knjige Budo Simonović, koji je takođe podijelio sjećanja vezana za Lalića. Posebno značajna za Simonovića su sjećanja vezana za priliku kada mu je Lalić dao svoj posljednji intervju uopšte, jer su ga ti događaji dugo pratili i potakli da objavi ovu knjigu. Veče je znalački vodio Milan Stojović.
Ž.J.


Olovka je najpametnija na kraju

Prilikom posjete Mihailu Laliću, kako priča akademik Ivanović, na stolu u radnoj sobi, nalazila se ćasa prepuna „opiljaka” starih grafitnih olovaka. Pored je stajala i bakelitna muštikla, a evo i zašto.
- U ovu muštiklu metnem ovu grafitnu olovku, a imam i ove gume, pa ja lijepo pišem, pa ako mi se ne svidi, ja lijepo prebrišem, a ovi što pričaju o verzijama, Mihailo nema pisanih verzija, već samo štampanih, jer brišem ono što mi se ne svidi – priča Ivanović, nastavljajući: „Nemoj molim te više to činjet`. Evo sam prošao pored knjižare danas, pa ću ti drugi put donijeti 20 olovaka novih, pa baci ove zarezače, bakelitnu muštiklu i ostalo”, rekao mu je akademik.
- Nemoj to činjet`, i to iz jednostavnog razloga – olovka je pametnija pri kraju no na početku – objasnio je Mihailo Lalić Ivanoviću zašto piše s okrajcima olovaka.