Među kapitalnim izdanjima izdavačke kuće „Evro Book” jedan od vodećih naslova svakako je roman „Temelji večnosti” Kena Foleta, jednog od najvećih živih pisaca. Ovaj istorijski roman je i na originalnom, engleskom jeziku („A Column of Fire”) objavljen nedavno i trenutno zauzma mjesta na vrhovima svih svjetskih top lista bestselera.
„Temelji vječnosti” su nastavak priče iz čuvenih romana „Stubovi zemlje” i „Svet bez kraja” koji su proslavili Foleta i donijeli mu međunarodnu slavu. Za Božić 1558. mladi Ned Vilard se vraća kući u Kingsbridž i zatiče varoš drugačiju od one koju je ostavio nekoliko godina ranije. Drevna Kingsbrička katedrala nadvija se nad gradom rastrzanim vjerskom mržnjom. Evropa je zahvaćena krvavim previranjima u kojima se visoka moralna načela silovito sukobljavaju s prijateljstvom, odanošću i ljubavlju.
Ken Folet je rođen 1949. godine u Kardifu, u Velsu. Objavio je preko trideset knjiga, a naklonost publike stekao je prije svega zahvaljujući istorijskim romanima. Uvjerljivim i živopisnim pričama o usponima i padovima porodica s dna, ali i s vrha društvene ljestvice, u kojima su porodične sage raskošan okvir za značajne istorijske događaje.
• Da li ste bili uzbuđeni povodom povratka u Kingsbridž?
– Kako da ne. Posmatrali smo kako mjesto prerasta iz anglo-normanske naseobine u srednjevjekovni grad u povoju i sada ga vidimo na početku engleske renesanse. Kingsbridž je Engleska u malom.
• Odakle je došla ideja za knjigu „Temelji večnosti”?
– Čitao sam negdje da je kraljica Elizabeta Prva osnovala prvu Englesku tajnu (obavještajnu) službu. To me je zaintrigiralo i onda sam pročitao nekoliko knjiga o špijunima i tajnim agentima u 16. vijeku. Bio sam siguran da to može da posluži kao osnova uzbudljivog romana.
• Znamo da je središnja tema knjige „Temelji večnosti” špijuni i tajni agenti u 16. vijeku, koje su još teme koje prate radnju ove knjige?
– Većina mojih novijih knjiga bavi se ljudima koji se bore za neku vrstu slobode: velški rudari, ruski radnici u fabrici, Jevreji, Afro-Amerikanci. Ova knjiga se bavi borbom za slobodu religije.
• Kako su ove teme povezane sa Vašim privatnim životom?
– Oduvijek nisam podnosio ljude koji su podrazumijevali da imaju autoritet nada mnom. To je moje đačke dane, kao što možete da pretpostavite, učinilo dosta problematičnim. Siledžije me ljute. Osjećam empatiju prema književnim likovima koji se bore protiv tiranije.
• Kakvo istraživanje ste sproveli prije nego što ste sjeli da pišete knjigu „Temelji večnosti”?
– Ne postoji, naravno, niko koga sam mogao da intervjuišem. Kao i obično, veći dio podataka preuzimam iz istorijskih knjiga. Posjetio sam i kuće i zamkove iz ovog perioda. U Londonskom muzeju sam razgledao odjeću iz perioda 16. vijeka i više puta sam posjetio britansku Nacionalnu galeriju portreta kako bih proučavao likove kraljice Elizabete Prva; Meri, škotske kraljice; Frensisa Drejka i mnogih drugih.
• Da li ste posjetili mjesta ključnih događaja u knjizi „Temelji večnosti”?
– Posjetio sam Loh Leven u Škotskoj, tačnije zatvor iz koga je kraljica Meri pobjegla; Antverpen u Belgiji, tadašnji bankarski centar Zapadnog svijeta; Sevilju u Španiji, tada najbogatiji španski grad; Pariz, jer se tu nalazilo sjedište onih koji su kovali zavjeru da ubiju kraljicu Elizabetu.
• Mnogi istoričari su pisali o ovoj epohi. Da li biste nekog posebno izdvojili?
– Robert Hačinson je dobro pisao o špijunaži u to vrijeme. Džefri Parker je autoritet kada je riječ o dugom i krvavom ratu u Holandiji. Najviše od koristi mi je bila trotomna knjiga Konjersa Rida „Gospodin sekretar Velsinghem”, o čovjeku koji je u elizabetansko vrijeme bio ekvivalent liku M. iz serijala o Džejmsu Bondu.
• Da li su neki od fikcionalnih književnih likova zasnovani na stvarnim ličnostima?
– Ne baš. Možda bih negativcu dao frizuru nekoga ko mi u stvarnom životu nije drag i naravno, ženske heroine imaju sve ponešto od Barbare, moje supruge; ali književni likovi koje stvaram nisu nikad portreti stvarnih ljudi.
• U knjizi Temelji vječnosti sadržane su brojne istorijske ličnosti, uključujući i nekoliko državnika. Kome ste se, od njih, posebno divili?
– Tri velika lidera 16. vijeka koja su razumjela potrebu za vjerskom tolerancijom, su zanimljivo, bile žene: kraljica Elizabeta Prva; Katarina Mediči, francuska kraljica i kasnije kraljica majka; i Margarita od Parme, guvernerka Holandije. U vrijeme nemilosrdne netrpeljivosti, svaka od njih pokušala je da ubijedi ljude različitih vjerskih ubjeđenja da žive u miru. Zbog toga su ih mrzeli. Njihovi napori bili su samo djelimično uspješni. Svaka od njih bila je potkopana u svojima namjerama. Kraljicu Elizabetu su više puta pokušali da ubiju, Katarina je bila sputavana od strane nemilosrdne porodice Giz, a Margarita od strane njenog polu-brata kralja Filipa Drugog od Španije. Divim se njihovom idealizmu, hraborosti i istrajnosti u toj borbi protiv opozicije žedne krvi.
• Na šta ste najviše ponosni u svojoj karijeri?
– Smatram prilično velikim uspjehom to što sam uspio da napišem roman o krajnje neobećavajućoj temi – gradnji katedrale u Srednjem vijeku – i pretvorim ga u svjetski bestseler. Prodali smo oko 26 miliona primjeraka knjige „Stubovi zemlje”. To je prilično dobro za knjigu koju su mnogi smatrali previše dosadnom.
• Koliko vremena Vam je trebalo da napišete knjigu?
– Sveukupno je bilo potrebno tri godine i tri mjeseca. Poslije dvije godine, imao sam svega 200 strana i osjetio sam da je došlo do krize. Kao romanopisac, jedina stvar koja Vam preostaje da uradite kako biste brže pisali je da više sati radite. Tako da sam tada krenuo da radim i subotom i nedjeljom. Teškoća je u tome što morate da nastavite da izmišljate sve više i više stvari o istim ljudima. Ako napišete triler od 100.000 riječi, to je završena stvar. Međutim, 100.000 riječi knjige „Stubovi zemlje” je otprilike ovoliko. (Otvara knjigu i obuhvata prstima prvu četvrtinu knjige). Trebalo je da napišem još ovoliko. (Otvara knjigu i obuhvata prstima tri četvrtine knjige). To je bio izazov.
• Pojedini pisci žive za to da njihove knjige budu ekranizovane u vidu filma ili TV serije. Da li ste uživali u tom iskustvu?
– Gledajući dobre glumce kako oživljavaju likove koje sam ja osmislio i kako kazuju rečenice koje sam napisao je jako uzbuđujuće. Kada sve bude dobro urađeno, sjajno je. Kada pođe naopako, zgrčiš se kada vidiš šta se prikazuje, ali vrijedno je rizika. Zadovoljan sam i ponosan što su neke od mojih priča dobro prikazane i na filmu i na televiziji. Potvrđuje snagu priče koja se prenosi iz jednog medija u drugi. Takođe mi je drago i čini me ponosnim to što su moje priče pretvorene u mjuzikle, društvene igre i kompjutersku igricu.
• Šta je sledeće?
– Radim na novoj priči, ali nisam još spreman da pričam o tome.
Mila MilosavljeviĆ