-Piše: Prof. dr Momir BULATOVIĆ

Priča o sukobu povodom Informbiroa u Crnoj Gori nikada nije u potpunosti i do kraja ispričana. Vjerovato i neće biti, uprkos sve brojnijim pokušajima da se ona, barem dijelom rasvijetli.
Ona, na neki način i ogoljena do svoje suštine, predstavlja klasičnu prljavu porodičnu tajnu. Misli se na neki događaj iz prošlosti koji je toliko surovo besmislen, zao i glup, koji obilježava život neke familije, a o kojem se najradije ćuti. Ili, na čiji se pomen razgovor prekida i očima daju znaci o nepoželjnosti njegovog nastavka. „Da ne čuju đeca!”.
Krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, desile su se duboke promjene unutar postojeće (jednopartijske strukture) u Crnoj Gori. Na čelo Saveza komunista došli su „mladi, lijepi i pametni” reformatori koji su doveli do nastanka višepartizma u Crnoj Gori. Tada se, kao jedno od prvih i važnijih pitanja budućnosti Crne Gore, ispostavila i potreba sveobuhvatne rehabilitacije „informbiroovaca”.
Taj je zahtjev najupornije i sa najviše argumenata iznosio Milinko Stojanović, predsjednik novoformiranog udruženja golootočkih žrtava. Iz njegovih knjiga i svjedočenja ostalih sapatnika, prokuljala je mračna istina o jednom vremenu i ljudima koji su još bili na životnoj sceni, a čije tadašnje ponašanje nije dalo ni naslutiti kakve zvijeri mogu biti neki ljudi, kada su prilike oko njih posve nenormalne.
Rehabilitacija ima dva čina. Prvi je jednostavniji i brži. Sastoji se iz političkog stava, deklaracije Skupštine Crne Gore, kojom se osuđuju prethodni postupci i, generalno, skida teret krivice koja je, kolektivno i pojedinačno, pripisana žrtvama vremena i ondašnjeg terora bezumlja i ljudske niskosti. U ondašnjoj velikoj Jugoslaviji, to je urađeno prvo u Crnoj Gori, a tek naknadno u ostalih pet republika. Valjda je to bilo i opravdano, s obzirom da je ludilo pod imenom Informbiro, najviše zahvatilo upravo ovu, najmanju, a dokazano istorijski najbuntovniju jugoslovensku republiku.
Drugi čin je rehabilitacija pojedinca. Ona traži sudski postupak, sa konkretnim dokazima i svjedocima njihove ondašnje (nabijeđene) krivice. U stvari, ona nalaže otvaranje one Pandorine kutije koja se zove dosijei službe bezbjednosti (Udbe). Svemoćne Udbe koja je i tužila, i sudila, i izvršavala presude, pri tome koristeći gestapovske metode i njegovu mračnu simboliku (kožni mantili i duboke čizme).
Suočen sa zahtjevom da se otvore tajni dosije, zamolio sam svog (neprežaljenog) prijatelja Pavla Bulatovića, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Crne Gore, da pogleda arhivu i da, kao čovjek u čiju bih se pamet i poštenje uvijek mogao zakleti, kaže da li, kada i kako treba te mračne tajne iznijeti na vidjelo dana.
Pavle Bulatović je tome posvetio nekoliko dana, a kada smo se sreli na njegovom se potamnjelom licu vidio užas i gađenje.
„Slušaj, rekao mi je, ako hoćeš novi bratoubilački rat u Crnoj Gori, naredi da se dosijei otvore za javnost. Ne bi mogao da vjeruješ ko je sve koga i zbog čega potkazivao i koliko su bizarni razlozi bili dovoljni da se čovjeku oduzmu sloboda i sam život. I to ne bilo kome, već mahom uglednim, časnim i prekaljenim borcima za upravo tu državu i takav sistem koji ih je bacio na životno dno.”
Pavlov savjet je pretočen u zvaničan državni stav. Kada sam predstavnicima udruženja golootočkih žrtava saopštio da njihov zahtjev neće biti ispunjen, a nakon što sam rekao i zbog čega je tako odlučeno, naišao sam na (za mene iznenađujuće) brzo i potpuno prihvatanje.
Tako je slučaj „Goli otok” došao u stanje mirovanja sa stanovišta državne politike. To neprirodno stanje je naizgled odgovaralo i jednima i drugima. I žrtvama i dželatima. Da li je to bilo moguće? Očigledno je bilo. Kako je to bilo moguće? Pa bilo je, jer je u pitanju bila Crna Gora. Crna Gora u kojoj se desilo takvo i toliko zlo, pa je onda bilo i moguće i da ga prekrije takvo i toliko prećutkivanje.
U međuvremenu su se pojavljivale knjige koje su svjedočile o tim mračnim vremenima. Jedna od njih je i ova koju je napisao Dragan Radević. U dugim prijateljskim razgovorima koje sam vodio sa autorom dok je savladavao sav užas izvorne građe iz tih zlih vremena, shvatio sam koliko je teško pisati o Informbirou u Crnoj Gori na osnovu izvorne građe.
Dragan Radević je o Informbirou napisao više nego bilo ko drugi. Konačno, on prvi objavljuje razmjere tog zločina, poimenice navodeći stradalnike i žrtve. Ali, Dragan Radević, znalački i ljudski, prećutkuje i ne iznosi brojne bolne istine. On ih samo nagovještava i ostavlja čitaocu da, u mjeri svoje unutrašnje snage, razvije priču koju on tek nagovještava. Lično bih volio da je bio određeniji. Čini mi se da bi bol čitaoca u tom slučaju bio manji. Ili mi se samo čini?
Poslije čitanja ovakvih knjiga normalan čovjek ili poludi ili postane pametniji. Znam da je namjera autora bila da čitalac krene ovim drugim putem. I ja sam, mada sa velikim naporom, pristao da ga poslušam. Prihvatio sam ovo štivo kao nauk za pamet, a ne kao sredstvo beznađa.
U engleskom jeziku postoji riječ koja najbolje opisuje ovaj period crnogorske stvarnosti. Ona glasi malice, a prevodi se kao „zlo u nama”. Neka bi dragi Bog dao, da na našem beslovesnom putu evropskih integracija, prvo prepoznamo ovu riječ i izliječimo se, ne na evropski, već na naš crnogorski način, od zla koje često i prečesto zavlada nama samima. Sa razlogom ili (još tragičnije) bez njega.
(autor teksta je bio predsjednik Crne Gore 1990-98.godine, predsjednik Savezne
Vlade SR Jugoslavije 1998-2000.godine)