Glumica Rada Đuričin kabaretskom predstavom „Halo Beograd” predstavila se treće večeri Manifestacije kamernih dramskih ostvarenja (MAKADO). U stvari, predstavila je publici kojim očima je slikar i pisac Momo Kapor gledao Beograd i njegove žitelje, što je volio u njemu, a što je zamjerao, kako su se međusobno šarmirali i mangupski ležerno nadgornjavali, i zašto mu se, uprkos svemu, uvijek vraćao. Kabare „Halo Beograd” čine Kaporovi tekstovi iz njegovih knjiga „011” i „Sto nedelja blokade”. Da bi slika bila potpunija, uostalom nema kabarea bez muzike, tu su i poznati šlageri, pop i starogradske pjesme posvećene Beogradu, koje je izabrala Đuričin, a koje zajedno s njom uz gitaru izvode glumac Boris Pingović i džez muzičar Vladimir Racković. A, emociju koju su sa sobom donijeli prenijeli su i na publiku, koja je to nagradila zaista burnim aplauzom.
Ujedno, „Halo Beograd” je omaž i prijateljstvu Rade Đuričin i Kapora, koje je počelo kada i njihovi studentski dani.
Naglašava da Kapor nikada nije imao neki zahtjev da to izgleda kako on misli da treba, već je sve prepuštao da uradi ona.
– Imao je blagorodnu prirodu, nikad se nije svađao ili bunio. Bio je veliki gospodin, sa velikim G. I ovi tekstovi, to je sve on, i kada kritikuje i kad se malo podsmjehne, i kad napravi pjesmu od toga. Jer, u njegovim tekstovima ima toliko mnogo poezije. Nije pisao poeziju, a jedina pjesma koju je napisao je ova koju sam govorila tokom kabarea – naglašava Đuričin.
Ovaj kabare ističe se i svojim odličnim ritmom, nenametljivim, koji ne zamara publiku, a opet, stalno joj drži pažnju.
Publici je imponovao i kompletan scenski nastup, pokret i dikcija Rade Đuričin. Jer, zaista se jasno čuje svaka izgovorena riječ.
– Sigurno je da imam jaku svijest o tome da ono što govorim sa scene treba još neko drugi da čuje. Uvijek me užasno nervira, a to se dešava ponekad kada dođem u pozorište, da dobar dio nisam čula, i onda se nerviram i pitam što je neko rekao. Prosto to je naša dužnost, ono što spada u pozorište. Lako je na filmu, približi ti mikrofon ili bubicu. U pozorištu, zavisi od tebe kako ćeš da plasiraš da bi te publika čula. Po meni je bezobzirno ako ti dozvoljavaš da zbog neke nazovi glume mrmljaš sebi u bradu, i mene dovodiš u situaciju da nemam pojma šta si rekao. Pa u pozorište i dolazimo da slušamo riječ tog pisca, a trebalo bi i da budu neki dobri pisci – naglašava Đuričin.
Nakon burnog aplauza Đuričin se publici obratila riječima Petera Handkea koje je izgovorio primajući Nobelovu nagradu - „najveća moć je radost”. A, na pitanje, da li publiku i pozorište doživljava kao takvu radost, Đuričin kaže: „Mi se kao glumci trudimo da dođemo do takve moći koju čini radost. Radost je velika moć. Vjerujem da je jako važno imati tu vrstu moći, biti radostan, iako to ne može trajati stalno, jer radost uključuje i tugu. Nekada je to više, nekad manje, ali osjećam da je to veoma važno“.
To potvrđuje i ovo izvođenje, jer, dodaje, u njoj je pobudilo neke istinski dobre emocije, osjećaj kao da je razgovarala s publikom.
Peti MAKADO završava večeras izvođenjem komada „Kapital” Kraljevskog pozorišta „Zetski dom” od 20 časova u velikoj sali KIC-a. Komad je režirao Andraš Urban, a igraju Jelena Laban, Jelena Šestović, Stevan Vuković i Pavle Prelević.
Ž.J.

---

Prijatelji od studentskih dana
– Moj otac, koji je bio sveštenik, mama, sestra i ja, živjeli smo u to vrijeme u Vršcu. Skromno. Takvo je bilo vrijeme, teško se živjelo. Ja sam tada, preko crkve, iz Amerike dobila neka polovna odijela, pa sam imala neki zeleni kaputić, što je 1954. godine bila prava rijetkost. I došla sam na akademiju. A, Moma, šaljivdžija kakav je bio, izmislio je priču kako je čekao da me vidi kada ću ja da dođem, iako se tada još nismo poznavali, pa je popio jedan rum, pa drugi, pa treći rum… i kad sam došla, njega su iznosili iz sale i on me je tada prvi put gledao iz žablje perspektive. Naravno, to je njegov „garnirung” priče o našem prvom susretu. Ali, od tada pa do kraja njegovog života stalno smo bili u kontaktu. To je počelo kao privatna, a preraslo je u profesionalnu družbu, i radila sam nekoliko komada po njegovim tekstovima – priča Rada Đuričin.


Prijatelji od studentskih dana
– Moj otac, koji je bio sveštenik, mama, sestra i ja, živjeli smo u to vrijeme u Vršcu. Skromno. Takvo je bilo vrijeme, teško se živjelo. Ja sam tada, preko crkve, iz Amerike dobila neka polovna odijela, pa sam imala neki zeleni kaputić, što je 1954. godine bila prava rijetkost. I došla sam na akademiju. A, Moma, šaljivdžija kakav je bio, izmislio je priču kako je čekao da me vidi kada ću ja da dođem, iako se tada još nismo poznavali, pa je popio jedan rum, pa drugi, pa treći rum… i kad sam došla, njega su iznosili iz sale i on me je tada prvi put gledao iz žablje perspektive. Naravno, to je njegov „garnirung” priče o našem prvom susretu. Ali, od tada pa do kraja njegovog života stalno smo bili u kontaktu. To je počelo kao privatna, a preraslo je u profesionalnu družbu, i radila sam nekoliko komada po njegovim tekstovima – priča Rada Đuričin.