Istaknuti kulturni stvaralac, slikar i vajar Vojislav Vojo Tatar preminuo je juče u 87. godini, a biće danas sahranjen u rodnim Njegušima. Tatar, dobitnik mnogih značajnih priznanja u zemlji i inostranastvu, izlagao je više od 200 puta samostalno i na desetine puta u okviru grupnih postavki.
Rođen je u Njegušima, kod Cetinja, 6. novembra 1933. godine. Završio je glasovitu Umjetničku školu u Herceg Novom 1952. godine, a potom je studirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Pored slikarstva bavio se i vajarstvom.
Prvi put je izlagao na Cetinju 1954. godine i od tada je imao preko dvije stotine samostalnih i grupnih izložbi u našoj zemlji i inostranstvu. Dobitnik više nagrada i priznanja među kojima je status istaknutog kulturnog stvaraoca od 2010. i Trinaestojulske nagrade, koju je dobio 1979. godine.
Prvi put je izlagao 1954. godine i od tada je njegov osobeni likovni rukopis predstavljen u mnogim zemljama svijeta, među kojima su i one države sa izbirljivom likovnom publikom poput Francuske, Rusije, Italije, Švajcarske.
Na vijest o odlasku njegovog mentora, slikar Igor Rakčević, predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, rekao je da je Tatar pripadao plejadi naših velikih slikara preko čijih djela se svijet upoznavao sa pejzažima Crne Gore.
– Riječ je o značajnom umjetniku starije generacije, koji je svojim djelima osvjedočio crnogorski pejzaž kao vječitu temu znamenitih crnogorskih umjetnika. Smrću Voja Tatara crnogorska likovna scena je izgubila onako kako je gubila ostajući bez Lubarde, Milunovića, Dada... A njegovi prijatelji i ljudi koji su ga poznavali izgubili su više, gubeći priliku da se druže sa čovjekom izrazito vrcavog mladalačkog duha. Vojo je bio prijatelj i aktivan član Udruženja likovnih umjetnika i jedan od njegovih sekretara – kazao je Rakčević napominjući da je on „lično izgubio velikog prijatelja”.
Odlaskom Voja Tatara sa naše likovne scene polako nestaju eminentni umjetnici koji su svojim djelom obilježili jedan od najznačajnijih perioda u razvoju crnogorske umjetnosti druge polovine XX vijeka, kazala je za „Dan” istoričarka umjetnosti Ljiljana Zeković.
– Sa tugom ispraćamo još jednog od njih, slikara Voja Tatara, istaknutog kulturnog stvaraoca Crne Gore, čije djelo pripada antologijskim vrijednostima crnogorske moderne. Pripadao je prvoj generaciji učenika Umjetničke škole u Herceg Novom. Od ranih radova na kojima je evidentan uticaj Petra Lubarda, razvio je originalnu likovnu poetiku koju karakterišu stilski odrednice: ekspresionizam, asocijacijativnost i apstrakcija. Prepoznat je apriorno kao slikar genius loci koji je tokom svog višedecenijskog rada njegovao isti tematski sadržaj: crnogorski pejzaž i žanr-scenama iz crnogorskog života. Bavio se i vajarstvom. Umjetnik kao Vojo Tatar može da nas fizički napusti, ali njegovo djelo ostaje ono po kojem ćemo ga poštovati i pamtiti – kazala je Zekovićeva.
U jednom od intervjua koje je dao za „Dan” govorio je o posvećenosti slikarstvu. U ateljeu je radio i do deset sati, a nekada i više. Za crnogorski pejzaž je rekao da ga svojom snagom često motiviše na epske teme, ali da je to slučaj i sa mnogim drugim našim slikarima. Tatar, koji se pored slikanja bavio i vajarstvom, nije krio opčinjenost našim kršem.
– Taj kamen vri, taj kamen živi. Kamenom su se pokrivale kuće, mljelo se žito, kada se sahranjuje poklopi se pločom, sve je vezano sa kamenom, kuće su od kamena. Spoji se taj kamen sa ličnošću. Na susretima likovnih umjetnika u Strumici često su me pitali: „Kako ti to najbolje napraviš kamen?” A, ja im odgovorim: „Znate li vi da kamen ima svoj miris”, oni mi kažu da izvodim, a ja im kažem – „dok to ne osjetiš ti ne možeš da ga napraviš da valja. Znate da on ima svoju vegetaciju, kada biste uzeli lupu ima na njemu cvijeća, malo lišaja, ima i miris, koji ti uđe u dušu, taj matrijal i sve što je vezano za njega. Još malo kad se bude išlo na Cetinje vidjećete ruševinu, crveno lišće, koje stvara kontrast kamenu, brda budu plava... Sve to ima uticaja....”– ispričao je tada Vojo Tatar. On je bio slikar koji je uvijek mogao da izlaže u Beogradu i Zagrebu. Često je dobijao pozive, a često i ih odbijao.
– Volim kada negdje ponovo izlažem da donesem nešto što publika nije gledala. Ne volim da se ponavljam. Izlažem novije, da se vidi pomak u odnosu na prethodno. A što sam stariji sve sam veći kritičar prema onome što radim, sve sam nezadovoljniji. Ne upoređujem se sa drugima, ali imam lične zahtjeve kada radim, a često ne ostvarim ni pola od toga što sam sebi postavio kao cilj. I zato čekam. Uvijek dobro prođem, ali i zato što imam jako oštar kriterijum prema sebi. Uvijek mjerkam koju sliku ću da dam. Imam veliku odgovornost prema tim stvarima – smatrao je umjetnik Tatar.
R.K.

Mo­no­gra­fi­ja kao kru­na šest de­ce­ni­ja ra­da
„Vo­jo Ta­tar ni­je umjet­nik odvo­jen od svi­je­ta, već vi­zi­o­nar ko­ji svo­ju vi­zi­ju uno­si na plat­no. Vi­zi­ju ne pre­no­si me­ha­nič­ki, već je li­kov­no ma­te­ri­ja­li­zu­je i bo­jom de­fi­ni­še. Nje­go­ve pre­dje­le ne­će­mo na­ći ni kod Kon­ste­bla, ni­ti kod Tar­ne­ra ili Al­dor­fe­ra. Ni­ti kod im­pre­si­o­ni­sta. Na­ći će­mo ih u pri­mor­skim i brd­skim pred­je­li­ma Cr­ne Go­re iza­šlim iz Ta­ta­ro­vih oči­ju i nje­go­vog li­kov­nog vi­da. Če­sto je nje­gov pla­stič­ki znak ko­lo­ri­stič­ka mr­lja ko­ja raz­bi­ja učma­lost osvje­tlje­nja i li­je­nost for­me u od­re­đi­va­nju pro­sto­ra. Osje­ća da for­ma pro­iz­la­zi iz po­seb­nog po­sma­tra­nja ko­je umjet­ni­ku uka­zu­je na no­vu i dru­ga­či­ju re­al­nost. Svje­stan je da ide­al­na for­ma ni­je mo­gu­ća, da pro­stor ni­je sa­vr­še­na ra­van sa ko­je se cr­pu go­to­va rje­še­nja za ostva­re­nje li­kov­ne po­ru­ke. I pro­stor i for­ma i bo­ja su u sa­mom umjet­ni­ko­vom bi­ću i on ih iz­vla­či na svje­tlost da­na ka­da oži­vlja­va sli­ku na plat­nu”,ocje­nju­je kri­ti­čar Va­si­li­je Su­ić u tek­stu „Ka­ko sam do­ži­vio Vo­ja Ta­ta­ra” u mo­no­gra­fi­ji „Vo­jo Ta­tar 2014”.